Antifotografske demagogije

Demagogija je metoda kojom se nastoji od strane političara, državnih institucija, dežurnih dušebrižnika i sličnih ljudi kod širokih narodnih masa potaknuti strah, paranoja i mržnja prema nekoj osobi ili skupini osoba, zbog neke njihove osobine ili pripadnosti.

Tako u zadnje vrijeme upravo zbog antifotografske demagogije ljudi masovno razvijaju averziju prema fotografima. Ovo je posebno izraženo u zemljama kao što su SAD i Velika Britanija, gdje se medijskim manipulacijama, raznim kampanjama državnih institucija i na brzinu proguranim zakonskim regulativama, nastoji stvoriti atmosfera straha od fotografa. Nažalost, ova pojava se polako ali sigurno širi i na druge zemlje uključujući i našu.

Iako danas živimo u vremenu u kojem milijarde ljudi svakodnevno snimaju sebe i sve oko sebe pametnim telefonima, a svaki trg, ulica, koncert, prometna nesreća ili obiteljski ručak završavaju na nečijem profilu na društvenim mrežama, čim se negdje pojavi osoba s "pravim" fotoaparatom za nju počinju problemi , jer pravo zahvaljujući tim demagogijama fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".

Najčešće korištene demagoške metode su:

1. Poluistine

Poluistine su i jedan od najčešćih alata u demagogijama. Odabire se i servira javnosti samo onaj dio informacije koji ide u prilog demagoškoj namjeri stvaranja panike, straha ili dežurnog krivca, a izostavljaju se bitni detalji koji bi razjasnili kontekst, i dali dodatnu, potpunu informaciju.

Npr. tvrdnje kako su "Teroristi  prije napada snimali lokacije." možda čak i mogu biti točne za neke pojedinačne slučajeve, ali iz toga ne slijedi da je svako fotografiranje automatski priprema za teroristički napad ili neki zločin. To je isto kao tvrditi da su svi vozači potencijalni pljačkaši, jer su neki pljačkaši koristili automobile.

2. Notorne laži

Notorne laži su svjesno iznošenje tvrdnji za koje je poznato da nisu točne, ali se unatoč tome uporno ponavljaju, jer kada se neistina dovoljno puta ponovi, dio ljudi je počinje prihvaćati kao istinitu, bez  ikakvog propitivanja.

Za razliku od poluistine, koja manipulira izostavljanjem dijela činjenica, notorna laž počiva na potpunoj izmišljotini ili grubom iskrivljavanju stvarnosti. Tu spadaju tvrdnje poput "Fotografiranje u javnosti je zabranjeno", "Ako vas netko na ulici snimi bez dopuštenja, to je automatski kazneno djelo" ili "Svi fotografi imaju loše skrivene namjere." 

3. Lažni autoritet

Lažni autoritet je svaka osoba ili institucija koja pokušava sebe prikazati kao stručnjaka za neko područje, iako to nije.

Često se susreću razne samozvane "moralne vertikale", birokrati, zaštitari, dušebrižnici i njima slični, koji prema svojim nahođenjima odlučuju što je "etično" i "prihvatljivo" fotografirati. Oni nemaju fotografsko znanje, najčešće ni ne poznaju zakon, ali nastupaju s pozicije autoriteta.

Čitav njihov "argument" se svodi na: "Ne smijete to snimati jer ja kažem da je to sumnjivo/opasno/protuzakonito".

4. Lažna dilema

Lažna dilema je pokušaj prikazivanja nečega kao da postoje samo dvije međusobno isključive mogućnosti, dvije krajnosti.

Ili se slaže sa zabranama snimanja, ili je fotograf sa isključivo lošim i opasnim namjerama. Ne postoji neka treća, četvrta ili peta mogućnost - da npr. fotograf snima umjetnički projekt, dokumentarnu ili uličnu fotografiju... i slično.

5. Demoniziranje

Demoniziranje je sustavno prikazivanje neke osobe ili skupine isključivo kroz negativne, ekstremne ili devijantne primjere kako bi ih se diskreditiralo, izazvalo strah ili moralnu paniku.

Fotografe se vrlo često prikazuje upravo na taj način zbog pojedinih izoliranih slučajeva voajerizma, pedofilije, uhođenja, špijuniranja i sličnih kriminalnih radnji. Ignorira se činjenica da golema većina ostalih fotografa nisu u toj kategoriji, već su normalni ljudi koji dokumentiraju društvo, stvaraju umjetnost, bilježe razne događaje, profesionalno rade za medije kao fotoreporteri i tome slično.

6. "Čovjek od slame"

Čovjek od slame je logička pogreška u kojoj se nečiji stvarni stav iskrivi, pojednostavi ili pretjera do karikature, odnosno kada se nekoj osobi ili skupini ljudi dodijeljuju nepostojeće i imaginarne osobine, sa jedinom svrhom kako bi se tu osobu ili skupinu na račun njih diskreditiralo i omalovažavalo, iako ništa ne pokazuje da doista posjeduju te osobine.

Kritičari i mrzitelji fotografa tako često izmišljaju ekstremnu verziju fotografskih stavova i navika, najčešće u stilu "Fotografi misle da smiju snimati baš sve i svakoga bez ikakvih ograničenja." To nije stvarna pozicija, niti način razmišljanja većine fotografa.

7. Prejudicirano pitanje

Prejudicirano pitanje u svojoj formulaciji već sadrži skrivenu pretpostavku ili optužbu, tako da svaki odgovor dan na to pitanje potvrdi tu pretpostavku ili optužbu.

Na primjer, kada netko postavi pitanje "Zašto vam je toliko važno narušavati tuđu privatnost?" pitanje već u sebi sadrži optužbu i pretpostavlja lošu namjeru. Takva pitanja ne traže odgovor već insinuiraju krivnju.

8. Nepovezane činjenice

Nepovezane činjenice su retorička manipulacija u kojoj se dvije ili više informacija stavljaju u lažnu uzročno-posljedičnu vezu bez stvarne povezanosti.

"Internet je pun zloupotreba fotografija." To je točno. Ali to ne znači da je svako fotografiranje u javnom prostoru automatski nekakv zločin, ili da je namjenjeno isključivo zloupotrebi.

9. Emotivni priziv

Emotivni priziv je retorička tehnika kojom se nastoji izazvati snažna emocionalna reakcija kako bi se utjecalo na nečiji stav ili odluku, i da se pri tome zaobiđe svaka daljnja racionalna rasprava.

Najčešće u stilu "Što ako netko snimi vas ili vaše dijete, kako biste se vi osjećali?". Emocije su legitimne, ali ne mogu i ne smiju, u smislu očekivanja nagoreg mogućeg, ali malo vjerojatnog scenarija, zamijeniti zakon, razum i kontekst.

10. Licemjerje

Licemjerje je korištenje dvostrukih mjerila ili pravila za vrednovanje iste radnje, ovisno o tome tko je čini.

Iako milijuni ljudi svakodnevno i bez razmišljanja snimaju i objavljuju fotografije i videozapise na društvenim mrežama, a nadzorne kamere na svakom uglu "radi sigurnosti”, fotografe s “pravim” fotoaparatom se javnom prostoru proglašava sumnjivima i opasnima, dok se one sa mobitelima uglavnom ignorira.

Demagogija uspijeva svaki put kada se emotivna reakcija postavi iznad razuma i kao glavno mjerilo ispravnosti nečega. A ako društvo počne tretirati svakoga s pravim fotoaparatom kao potencijalnu prijetnju, tada problem nije u fotografiji, nego u percepciji tog istog društva.