GDPR kao izgovor za zabrane
Bog ne umišlja da je birokrat.
A birokrati se u današnje vrijeme često ponašaju kao da su "bog i
batina", odnosno nekakav "vrhovni autoritet", prvenstveno po pitanju
interpretacija raznih direktiva, uredba i zakona, a zatim i nametanja
vlastitih ideja o tome kako bi ljudi trebali živjeti i funkcionirati, da
apsolutno sve bude u skladu sa tim istim direktivama, uredbama i
zakonima.
Štoviše, vrlo često se događa apsurd da birokratske interpretacije
postojećih zakona - pogotovo kada su ti zakoni nedorečeni ili previše
općeniti - budu izuzetno restriktivne. Umjesto da rješavaju konkretne i
stvarne probleme, nerijetko prekomjerno reguliraju ono što uopće ne bi
trebalo regulirati, stvarajući ljudima nepotrebne komplikacije i više
problema nego što ih rješavaju.
Jedan od najpoznatijih primjera takve birokratske prakse je, naravno,
GDPR - famozna Uredba o zaštiti osobnih podataka koju je EU nametnula
svim državama članicama. Iako je GDPR donesen s legitimnim ciljem -
zaštitom osobnih podataka u digitalnom okruženju - problemi nastaju jer
se njegova načela često mehanički, po injerciji i bez konteksta
primjenjuju i na područja na koja očito nisu bila primarno usmjerena,
poput ulične i dokumentarne fotografije.
U praksi se već pokazalo da mnoga birokratska tumačenja GDPR-a, od
strane AZOP-a i raznih drugih "GDPR eksperata", ne spriječavaju i ne
rješavaju stvarne probleme krađe, curenja, preprodaje i zloupotrebe
osobnih podataka. Umjesto toga, ta tumačenja često samo proizvode kaos,
nameću nerazumna ograničenja i zabrane, te stvaraju probleme ljudima
koji uopće nisu izvor problema - a sve to iz deklarativno "plemenitih
razloga", koji u praksi vrlo često prerastaju u čistu birokraciju i
birokratska pametovanja koja su sama sebi svrha.
Fotografija kroz prizmu birokracije
Kada se govori o fotografiji, ponekad se stječe dojam da se birokrati
zapravo bave fotografijom, a da bi se fotografi trebali baviti
birokracijom. Time se birokrati, a ne ljudi iz fotografske ili
novinarske struke, postavljaju kao "vrhovni autoritet" u području u
kojem često nemaju ni elementarna znanja, a kamoli praktična iskustva.
Iako sam GDPR u članku 85. predviđa iznimke koje se odnose na novinarsko
izvještavanje, te umjetničko izražavanje, čini se da se te odredbe u
praksi od strane birokracije ponekad tumače preširoko, mehanički, ili
svode tek na puku formalnost.
Naime, prema dominantnim birokratskim tumačenjima, ispada da je gotovo
svaka fotografija osobe automatski "osobni podatak", čak i kada kontekst
i svrha fotografije to realno ne opravdavaju. Posljedično, dokumentarna
i ulična fotografija se prema takvim preširokim i preslobodnim
interpretacijama tretira kao nešto što se ne bi smjelo raditi bez
prethodne privole svake prepoznatljive osobe u kadru, a što je u slučaju
spontane, ulične i dokumentarne fotografije praktično neizvedivo.
Spontana ulična i dokumentarna fotografija, koja nastaje kao jednokratno
bilježenje nekog trenutka i stvarnosti kakva jest, teško da se može
usporediti s organiziranom, sustavnom obradom osobnih podataka, s
obzirom da ulični fotografi i fotoreporteri ne vode baze podataka, ne
profiliraju prolaznike i ne obrađuju podatke u komercijalne ili nadzorne
svrhe. Oni dokumentiraju javni život u javnom prostoru.
Identifikacija i stvarna obrada podataka
Često se zanemaruje ključna stvar da prema samim načelima GDPR-a, osoba
na fotografiji snimljenoj na javnom mjestu nije nužno identificirana
(ili ju je moguće indirektno identificirarati) samom činjenicom da se
nalazi na slici. U velikom broju slučajeva takva osoba ostaje anonimna
sve dok fotografiju ne prate dodatni podaci koji bi omogućili njezinu
identifikaciju, poput imena i prezimena ili drugih konkretnih osobnih
podataka, jer nikome na čelu ne piše tko je i što je, već ulična
fotografija pokazuje samo da je netko u određenom trenutku bio dio
javnog prostora.
Jednako tako, ulična i dokumentarna fotografija u pravilu ne
predstavljaju "sustavnu obradu osobnih podataka“, osobito kada ne
postoji baza podataka, evidencija osoba, niti svrha praćenja ili
profiliranja pojedinaca. Unatoč tome, u praksi se birokrati ponašaju i
prezentiraju kao da ulični fotografi vode svojevrsne "dosjee o
građanima“, a što nema veze sa stvarnosti.
Preventivna cenzura kao standardna praksa
U objavama u medijima se sve češće nameće svojevrsna "preventivna
cenzura“, deklarativno radi "zaštite identiteta ljudi". To uključuje
cenzuriranje lica, zamagljivanje registarskih oznaka i svega onoga što
su birokrati proizvoljno proglasili osobnim podatkom, a koju smatraju
"nužnom", jer svaku objavu unaprijed smatraju potencijalnom "obradom
podataka".
Pri tome, jedan od najčešćih argumenata kojima se birokrati (i oni koji
ih nekritički slijede) služe u opravdanju cenzure i ostalih
restriktivnih tumačenja jest „prevencija moguće zloupotrebe“. Drugim
riječima, tvrdi se da bi se fotografije mogle zloupotrijebiti, pa se sam
čin fotografiranja i objavljivanja a priori tretira kao sumnjiv.
No slijedeći tu "logiku" o "prevenciji zloupotrebe", moglo bi se jednako
tako zabraniti predmete i alate svakodnevne uporabe, poput npr. čekića,
jer se i oni mogu zloupotrijebiti - čekić sam po sebi nije opasan, već
je opasna njegova zloupotreba, a društvo već ima zakone koji takvu
zloupotrebu sankcioniraju, nakon što se ona dogodi.
Isto vrijedi i za fotografiju i fotografiranje. Fotografije same po sebi
nisu opasne, a njihova eventualna zloupotreba već je itekako regulirana
i kažnjiva postojećim odredbama kaznenog zakona, bez potrebe za
"preventivnim" birokratskim intervencijama.
Problem preventivnih zabrana
Zabrane ili ograničavanje nečega isključivo zbog teoretske mogućnosti
zloupotrebe nije samo nerazumno, već i opasno, pogotovo kada zadire u
ljudska prava. Sankcije bi se trebale odnositi na stvarno činjenje
štete, nakon što je ta šteta učinjena, a ne na preventivno zabranjivanje
i ukidanje legitimnih aktivnosti koje same po sebi nisu problem.
Štoviše, takav pristup stvara društvenu klimu u kojoj su svi koji nešto
rade unaprijed osumnjičeni za nešto, te upravo oni koji ne rade ništa
loše niti zlonamjerno snose najveće posljedice, dok istovremeno oni koji
jesu problem zakone ionako zaobilaze ili ignoriraju.
Birokratski apsurd u praksi
Kao ilustrativan primjer jednog birokratskog apsurda i gotovo fanatične
opsjednutosti "zaštitom podataka", može poslužiti i situacija iz
komunalne prakse - prema komunalnim propisima, u stambenim zgradama
tijekom zimskog perioda mora na oglasnoj ploči biti istaknut raspored
čišćenja snijega. Međutim, prema "stručnim mišljenjima" i tumačenjima
AZOP-a, takav raspored ne bi smio sadržavati prezimena stanara "radi
sigurnosti, privatnosti i zaštite osobnih podataka".
Rezultat je apsurdna situacija u kojoj se jasna zakonska obveza zbog
birokratske interpretacije ne smije izvršiti na jednostavan i razumljiv
način, već isključivo na birokratski - maksimalno zakompliciran. U
suprotnom, taj isti birokratski aparat prijeti sankcijama.
Ukratko...
1. Fotografija u javnom prostoru nije automatski obrada osobnih podataka!
GDPR se u pravilu primjenjuje samo kada postoji organizirana ili
sustavna obrada osobnih podataka. Jednokratna, spontana ulična
fotografija u pravilu ne ispunjava taj uvjet.
2. GDPR izričito štiti umjetničko i dokumentarno izražavanje
Članak 85. GDPR-a nalaže usklađivanje zaštite podataka sa slobodom
izražavanja, uključujući umjetničko izražavanje. Ulična fotografija u to
izravno spada!
3. Javna vidljivost ne podrazumijeva razumno očekivanje privatnosti
Osoba koja se nalazi na ulici, trgu ili javnom događaju ne može razumno
očekivati istu razinu privatnosti kao u nekom privatnom i od pogleda
javnosti zaštićenom prostoru. To je temelj dugogodišnje pravne prakse.
4. Zahtjev za prethodnom privolom uništava samu svrhu ulične ili dokumentarne fotografije
Ako je privola potrebna unaprijed, spontana fotografija prestaje
postojati. Zakon koji se može primijeniti samo u teoriji, ali ne i u
stvarnom životu, nije funkcionalan već besmislen zakon.
5. Dokumentiranje događaja u javnom interesu mora imati prednost
Snimke raznih prekršaja, nasilja ili drugih događaja od javnog interesa
ne mogu i ne smiju biti zabranjene samo zato što uključuju
prepoznatljive osobe. U suprotnom, zaštita osobnih podataka pod paskom
GDPR-a postaje alat za prikrivanje društveno štetnog ponašanja, a koje
ide na ruku onima koji namjerno krše zakon i prijetnja su društvu.
Zaključak
GDPR sam po sebi zapravo čak i nije toliko problem koliko birokratski
refleks da se zakon primjenjuje bez razuma, bez konteksta i bez stvarnog
razumijevanja područja koje se regulira. Kada se zaštita privatnosti
pretvori u preventivnu cenzuru, a sloboda izražavanja u administrativni
rizik, tada zakon prestaje služiti ljudima i počinje služiti samome
sebi. Štoviše, društvo u kojem se spontana fotografija tretira kao
prijetnja, a birokratska interpretacija kao neupitni autoritet, nije
sigurnije društvo već društvo lišeno jednog oblik slobodnog izražavanja.