Fotografi svih zemalja, naoružajte se...

Kada netko ide pisati recenziju o nečemu, očekuje se od te osobe da je znalac na tom području. Međutim kako to kod nas ponekad biva, događa se da recenzije pišu ljudi koji, blago rečeno, nemaju blagog pojma. Čisto primjera radi, u jednom domaćem informatičkom časopisu svojevremeno se (prije dosta godina) moglo čitati recenzije fotografske opreme pune gafova i nebuloza, a koje su pokazale da čovjek koji ih je pisao i nije baš "doma" po pitanju poznavanja fotografske tematike, tehnike i elementranih fotografskih pojmova... Pa je tako u jednoj recenziji jednog fotoaparata napisao kako objektiv ima "Barrelove distorzije" slike. Međutim, distorzije (izobličenja) slike nisu dobile naziv po nekom "gospodinu Barellu", već po - bačvi (engl.: barrel ). U hrvatskom jeziku se takve distorzije nazivaju "bačvaste distorzije". Suprotnost bačvastim distorzijama su tzv. "jastučaste" distorzije (engl.: pincushion ). Zatim je, u recenziji jednog SLR apara...

Razlika između amaterizma i profesije je velika. Počevši od razine stresa, pa do slobode izražavanja i kreativnosti. Kao prvo treba razlučiti što zapravo pojmovi "amater" i "profesionalac" zapravo znače jer ljudi najčešće pogrešno koriste pridjeve "amaterski" i "profesionalno" za opisivanje kvalitete nečijeg rada, gdje bi "amaterski" trebalo predstavljati "loše", a "profesionalno" bi kao trebalo biti "vrhunsko". Međutim, je li nešto "amaterski" ili "profesionalno" određuje samo je li to nešto napravio amater ili profesionalac i nema nikakve veze sa kvalitetom napravljenog - i amateri mogu snimati vrhunske fotografije, dok profesionalni mogu temeljito zaribati stvar. Naime, naziv "amater" dolazi iz latinskog "amator" (ljubitelj), a označava osobu koja se nečime bavi iz ljubavi prema tome čime se bavi. S druge strane, naziv "profesionalac" isto tako dolazi iz ...

Eugène Atget (1857. - 1927.) bio je francuski fotograf poznat po dokumentiranju ulica i gradskih pejzaža Pariza. Njegove fotografije, snimljene na prijelazu 19. u 20. stoljeće, služe kao važan zapis povijesti urbanog života i arhitekture.  

Pojedini fotografi ponekad sami sebi zadaju određene projekte. Najčešće su to "projekt 52" ili "projekt 365". Brojka označava broj dobrih fotografija koje bi trebali snimiti u godini dana. Kod "projekta 52" to bi trebalo značiti jednu dobru fotografiju u tjedan dana, a kod "projekta 365" jednu dobru fotografiju svaki dan. Međutim u takvim projektima postoje određene zamke. Kada se određuje svojevrsna "kvota" po pitanju broja snimljenih fotografija, to može rezultirati kontraefektom, na način da se projekt svede upravo na puko ispunjavanje brojčane kvote, odnosno vođenje računa o kvantiteti, a ne kvaliteti samih snimaka. Kod "projekta 52" još donekle ima "lufta" da se u tjedan dana snimi i odabere jedna dobra fotografija, što može rezultirati donekle zanimljivim krajnjim rezultatima, ali kod "projekta 365" gdje je svaki dan potrebno imati jednu kvaitetnu snimku, to je puno teže, te je veća vjerojatnost da će...

Pojedini fotografi obljepljuju svoje fotoaparate crnom ljepljivom trakom ("ducktape" trakom ili "izolirbandom").  Najčešće to rade na način da njima prekrivaju sve vidljive natpise na fotoaparatu (ime proizvođača, oznaku modela isl.), no ponekad čak idu u ekstreme da trakom obljepljuju gotovo čitav aparat. Ova pojava "obljepljivanja" aparata je češća kod profesionalaca nego amatera. Postoji nekoliko objašnjenja, odnosno razloga, zbog čega to čine...: 1. (Ne)reklamiranje proizvođača Pojedini fotografi, odnosno fotografske kompanije, jednostavno ne žele besplatno reklamirati druge kompanije (uključujući i proizvođače foto-opreme), pa to "rješavaju" ljepljenjem trake preko imena poroizvođača. Neki čak skidaju s aparata trake za nošenje s imenom proizvođača i koriste one bez natpisa. 2. (Ne)uočljivost aparata Jedna teorija kaže kako je potpuno crn fotoaparat manje uočljiv od crnog aparata sa svijetlim natpisima imena proizvođača i oznake modela, te d...

Neki ljudi su nažalost toliko inteletualno prikraćeni da shvate neke stvari, pa je potrebno opet ponavljati: Na Internet se ne stavljaju one fotografije (i video snimke) koje se i inače ne bi pokazivalo potpuno nepoznatim ljudima!   Na što se to odnosi? Prvenstveno na snimke nastale u privatnom okruženju, a u što spadaju razne intimne i privatne snimke (npr. kućne porniće, slike koje sadrže golotinju većeg ili manjeg opsega... isl.), snimke koje prikazuju nezgodne, neugodne i sramotne trenutke (npr. povraćanja, glupiranja, blamaže, failove itd.), ili pak snimke koje prikazuju kršenje nekog zakona (npr. poziranje sa oružjem za koje se ne posjeduje dozvola, gomilom ukradenog novca, isl..). Međutim, u svome nastojanju da na sebe svim silama privuku pažnju, takvi pojedinci prvo stavljaju na net sve i svašta iz svog privatnog života, da bi zatim, ako im se to iz nekog razloga i na neki način "obije o glavu", cmizdrili kako im "drugi kopaju po privatnosti". A realno ti ...

Dobar dio ozbiljnijih fotografa koji žele svoje radove prezentirati na internetu, a da ta prezentacija nije u sklopu nekog portala ili društvenih mreža gdje su njegovi radovi zatrpani među gomilom drugih radova, u jednom trentku naprave svoje vlastite fotografske web stranice. No bitno je znati što obavezno staviti na te osobne fotografske web stranice... Galerija fotografija Ovo je najbitnija stvar kod fotografske web stranice. Najbolje je fotografije podijeliti u albume ili kategorije prema temi, žanru, lokaciji ili događaju. Uz to, ne treba stavljati previše fotografija jer se nikome ne da gledati ogromne albume. Maksimalno 20-30 najboljih fotografija po albumu (pogoptovo ak ih je više) je sasvim dovoljno. Lako se naknadno, ako se snimi nešto bolje, stave nove fotografije. Kratka biografija Osnovni podaci o autoru fotografija, odnosno vlasniku web stranice. Ta biografija ne treba, odnosno ne smije, biti preopširna i previše detaljnja. Dovoljno je navesti samo neke najosnovn...

Jedna stvar koja karakterizira svakog ozbiljnijeg fotografa je vlastiti fotografski stil. Ono što karakterizira nečiji fotografski stil su izbor fotografskog žanra (odnosno izbor motiva koji prevladavaju na fotografijama), tehnikea snimanja (vrsta aparata, odnosno medij na koji se snima) i završna obrada i prezentacija fotografije (kolor, c/b, kontrast...itd). No što se tiče samog razvijanja vlastitog fotografskog stila, tu generalno postoje dva zasebna smjera, odnosno moglo bi se reći, dvije vrste fotografa...: 1. Fotografi koji pokušavaju razviti vlastiti stil Postoje fotografi koji pokušavaju "na silu" stvoriti i progurati svoj vlastiti "originalni" fotografski stil. No takvo "izmišljanje vlastitog stila" odnosno "potreba da se po svaku cijenu bude originalan" zna zapravo biti dvosjekli mač - s jedne strane, može doista značiti nekakvu originalnost, no s druge strane lako se može dogoditi da rezultira katastrofom. Često se i događa, da nadobud...

Dorothea Lange (1895 - 1965) bila je američka fotografkinja poznata po dokumentiranju siromaštva i društvenih nepravdi tijekom američke Velike depresije. Radila je za (FSA) Farm Security Administration , a njezine fotografije imale su velik društveni utjecaj i pridonijele razvoju dokumentarne fotografije kao sredstva društvene promjene.  

 Često se u raspravama o uličnoj i dokumentarnoj fotografiji zna potegnuti pitanje o tome koliko je "moralno" i "etično" fotografirati beskućnike i prosjake koje se može vrlo često vidjeti na ulicama svih većih gradova. I dok su jedni mišljenja kako je to sasvim u redu, jer (osim što predstavljaju svojevrsni "inventar" grada) prizori takvih ljudi mogu pomoći osvješćivanju i predočavanju dotičnog problema kod širokih narodnih masa, drugi tvrde kako je to samo po sebi "nemoralno", "izrabljivačko" ili čak i "protuzakonito". (ovo zadnje spada u kategoriju ortodoksnih gluposti op.a.). Prvo, ne treba zaboraviti to da su se neki od najpoznatijih fotografa, pogotovo uličnih i dokumentarnih fotografa, te fotoreportera, proslavili upravo snimajući krutu svakodnevnu realnost gradova u kojima su živjeli, a koja je uključivala upravo i ljude kao što su prosjaci i beskućnici. Tako je naš "domaći" Tošo Dabac napravio vr...

Socijalna fotografija je žanr dokumentarne i ulične fotografije koja se bavi isključivo "socijalnim slučajevima", prikazujući ljude u životnim i radnim sredinama koje mnogi percipiraju kao sramotne, diskriminirajuće i nepravedne. Počevši od beskućništva i siromaštva općenito, pa do iskorištavanja djece kao radne snage, rada u izuzetno lošim, nehumanim i opasnim uvjetima, i tome slično. Sam smisao socijalne fotografije općenito jest da prikaže ljudsku stranu siromašnih i potlačenih, te da izazove kod promatrača suosjećanje. Iako je jedno vrijeme socijalna fotografija bila vrlo popularna, danas nažalost što se tiče socijalne fotografije postoje dva velika problema. Prvi problem su sami ljudi iz socijalnih skupina - invalidi, beskućnici isl.. - koji se zbog srama i životne situacije u kojoj se nalaze (ali ponekad i razno raznih fobija i paranoje) ne vole slikati. Drugi problem su pak razni dušebrižnici kojima je neshvatljivo zašto netko uopće ima potrebu njih snimati (i pokušava...

Događalo se da su ljudi doživljavali da im policija bane na vrata sa nalogom za pretres, ili bili pozvani na obavijesne razgovore, jer su na svojim Facebook profilima, Instagramu ili nekoj trećoj web platformi, objavili fotografije oružja, ili pak fotografije na kojima poziraju s nekim oružjem. Iako je policija prilično revna po tom pitanju da "treba provoditi zakon", neugodnosti zbog takve revnosti mogu imati i potpuno nedužne, ali pomalo nesmotrene osobe - npr. one koje objavljuju sve i svašta (ne pridržavajući se one maksime da se na Facebook i internet ne stavljaju stvari koje se i inače ne bi pokazivalo posve nepoznatim ljudima), one koje ne paze na postavke privatnosti pa ju drže na "public", i/ili one koje ispod slike ne napišu o čemu se točno radi. Kada policija reagira na takve objave, to je najčešće iz dva razloga. Prvi je pokušaj utvrđivanja radi li se možda o kaznenom djelu, odnosno posjeduje li osoba možda ilegalno vatreno oružje . Drugi razlog je moguć...

 

Profiliranje po izgledu je donošenje zaključka o nekome ili nečemu isključivo na temelju promatranja vanjskog izgleda, bez ikakvog pokušaja prikupljanja bilo kakvih drugih dodatnih informacija. To je školski primjer površnosti i dokaz koliko ljudi vole suditi knjigu po koricama. Zaboravlja se ono da "ne treba suditi knigu po koricama", pogotovo ako na njima piše da je to "najbolja knjiga ikad napisana". U fotografiji je taj fenomen posebno izražen, jer je fotografija vizualna umjetnost, pa mnogi podsvjesno očekuju da i fotograf mora izgledati vizualno impresivno. Tu se pojavljuje ono što se u psihologiji naziva halo-efekt. Halo-efekt je kognitivna pristranost kod koje jedna izražena osobina osobe (najčešće fizički izgled i privlačnost) utječe na to da joj se automatski pripisuje niz drugih osobina - poput inteligencije, sposobnosti, talenta ili profesionalnosti - bez ikakvih dokaza za to. Drugim riječima, ako netko izgleda dobro, naš mozak zaključi da je vjerojatn...

Postoji nekoliko razloga zbog kojih se u današnje vrijeme fotografe i fotografiju sve manje cijeni kao vještinu i umjetnost... čak štoviše, počinje ju se na svakom koraku zanemarivati, omalovažavati i prezirati te doživljavati kao nešto negativno. 1. Dostupnost foto opreme Danas si fotoaparat može priuštiti svatko. Gotovo da i nema osobe koja danas ne posjeduje nekakvu spravu za snimanje slike, makar se pod time podrazumjevao i mobitel s ugrađenom kamerom. Naravno, ima i onih koji umjesto mobitela s kamerom imaju i "ozbiljniji" fotoaparat. Iz toga proizlazi da su danas praktički svi ljudi nekakvi "fotografi". No samo posjedovanje fotoaprata čini čovjeka fotografom jednako koliko ga i posjedovanje motorne pile čini drvosječom. 2. Tehnologijom protiv znanja Danas se u velikoj mjeri zanemaruje fotografska edukacija. Mnogima je posjedovanje "pametnog mobitela s kamerom" ili "skupog profesionalnog fotoaparata" dovoljno, s obzirom da su digitalna i rač...

Stanko Abadžić (r. 1952. u Vukovaru), jedan je od najistaknutijih suvremenih hrvatskih fotografa, poznat po svom prepoznatljivom crno-bijelom fotografskom stilu.  

Za uličnu fotografiju, većina ozbiljnijih uličnih fotografa najčešće koristi fiksne objektive od 28, 35 ili 50mm (ekvivalent za 35mm film). Izbor objektiva ovisi o sklonostima i potrebama samog fotografa. Svaka od tih žarišnih duljina ima svoje prednosti i mane... 28mm objektiv Širok vidni kut koji je pogodan u "gužvi", kad se snima iz velike blizine, ili kad se snima veće objete i skupine ljudi. Zbog širine vidnog polja može pružiti čak i pomalo neobične perspektive, no s druge strane problematično je što je njime teže "napuniti kadar". 35mm objektiv "Zlatna sredina". Ponekad nedostaje širine 28-ice, a ponekad dosega 50-ke. No u odnosu na njih predstavlja svojevrsni kompromis koji se da u većini situacija može vrlo dobro iskoristiti. 50mm objektiv Iako omogućava određenu "distancu" kod snimanja, a može se vrlo dobro koristiti i za portrete, nekada je jednostavno preuzak kada se želi u kadar obuhvatiti više ljudi ili veće stvari. 50mm vs 35mm vs ...

U digitalnoj fotografiji se često vode polemike u koji format datoteka je bolji. RAW ili JPEG. Većina današnjih naprednijih aparata omogućava snimanje u JPEG, RAW ili pak u oba formata istovremeno (JPEG+RAW). I dok jedni tvrde kako JPEG format "ne valja" i da ga koriste "amateri" i "neznalice", te da se "mora" snimati u RAW formatu, s druge strane ima onih koji smatraju da je inzistiranje na RAW formatu pretjerano, te da je JEPG sasvim dovoljan. Inače, razlika je u tome što su JPEG datoteke u aparatu obrađene i prema parametrima (određenim od strane korisnika) obrađene i komprimirane slikovne datoteke, dok je RAW datoteka "sirovi" zapis onoga što vidi senzor u trenutku snimanja, bez ikakve dodatne obrade u aparatu i bez ikakve kompresije (kompresijom se inače gubi dio podataka). Dijagram razlike između jpeg-a i raw-a   No ono što je prednost jednog, uglavnom mana je drugoga i obratno... JPEG Prednosti: gotova slika odmah iz aparata; zgo...

Fotoaparati su dizajnirani i napravljeni za dešnjake. Okidači, poluge, tipke i kotačići za opsluživanje fotoaparata jednom rukom smješteni su na desnoj strani. To naravno savršeno funkcionira kod dešnjaka. Međutim, jedan mali dio populacije, uključujući i one fotografske, je lijevoruk. Što će reći da sve kompliciranije radnje koje zahtjevaju fine motoričke sposobnosti i preciznu koordinaciju pokreta (kao npr. pisanje) rade lijevom, a ne desnom rukom. Stoga, kad god su lijevoruke osobe suočene sa fotoaparatom koji je rađen za dešnjake, osjećaj s kojim se suočavaju je otprilike onakav kao kada dešnjak pokušava pisati (ili bilo što drugo kompliciranije raditi) lijevom rukom. Ide nekako, možda uz malo vježbe se može i uvježbati, ali to jednostavno "nije to", odnosno daleko je od nekakvog "normalnog" osjećaja. Tu je lakše pojedincima kojima jedna (lijeva) strana tijela nije apsolutno dominantna, već su sposobni određene "fine" radnje obavljati bez problema obje...

Skrivena kamera i Photoshop u režiji ekipe Just for Laughs  

Adobe Photoshop je program za obradu slika koji postoji već više od trideset godina. Njegova prva komercijalno dostupna verzija pojavila se 1990. godine i od tada je postao praktički industrijski standard za digitalnu obradu fotografija. Zbog svoje ogromne popularnosti njegovo ime je s vremenom postalo sinonim za obradu slika - ljudi često kažu da je neka fotografija "fotošopirana", čak i kada je uređena u nekom drugom programu. Međutim, Photoshop nije jedini alat za obradu fotografija. Danas postoji velik broj drugih programa koji mogu poslužiti kao vrlo dobra alternativa. Jedan od razloga zbog kojeg mnogi korisnici danas traže alternative Photoshopu jest način licenciranja. Nekada su se programi poput Photoshopa kupovali jednokratno, nakon čega ih je korisnik mogao koristiti neograničeno dugo. Danas se, međutim, programi iz paketa Adobe Creative Cloud , uključujući Adobe Photoshop i Adobe Lightroom , uglavnom koriste putem mjesečne ili godišnje pretplate. Iako takav model ...

Zadnji hir EU birokracije jest nametanje digitalizacije svega i svačega. U posljednje vrijeme sve češće se u medijima spominju digitalne vozačke dozvole, digitalni novac, digitalna naplata cestarina, digitalna kontrola na granicama i slična digitalna "moderna rješenja", a pri tome se govori i o bezrezervnom oslanjanju na "umjetnu inteligenciju", koja se u praksi do sada vrlo često pokazala - prilično neinteligentnom. Problem ovdje nije tehnologija sama po sebi, već slijepo, gotovo fanatično vjerovanje da je digitalizacija nečega automatski sinonim za napredak. Ta današnja fah-idiotska opsjednutost digitalizacijom svega vrlo često ignorira stvarni fizički svijet, stvarne ljude i stvarne probleme koje digitalizacija može uzrokovati. Digitalizacija bez mogućnosti izbora Jedna od stvari koja se uporno prešućuje i ignorira je činjenica da ne koriste svi ljudi pametne telefone! I to nije nikakav zločin, jer ne postoji ni zakon ni zakonska obveza koja propisuj...

Jacques Henri Lartigue (1894. - 1986.) bio je francuski fotograf i slikar, poznat po svojim fotografijama automobilskih utrka, zrakoplova i pariških ženskih modnih modela.  

Svatko tko se želi ozbiljnije baviti fotografijom, želi biti i dobar u tome. Međutim, ne postoji univerzalni recept kako postati dobar fotograf. Postoje samo neke vodilje koje mogu pomoći relativno friškom fotografu bez fotografskih znanja i iskustva da jednog dana, uz puno rada i truda, postane dobar fotograf... ** Sakupljajte fotografsko znanje, a ne fotografsku opremu! Prvo pitanje koje svaki (budući) fotograf treba postaviti bi trebalo biti "Gdje, kako iz čega naučiti osnove fotografije?", a ne "Koji fotoaparat kupiti?". Naime, dobra i skupa fotografska oprema su slab nadomjestak za nedostatk fotografskog znanja o svijetlu, ekspoziciji, estetici, kompoziciji (jednako kao što je skup i brz auto slab nadomjestak za nepoznavanje prometnih propisa, znanja vožnje i prometnih vještina)... Na kraju, smisao svake (dobre) fotografije je ono što je u njenom kadru, a ne oprema kojom je to dobiveno. ** Ovladajte svojim fotoaparatom I najbolji fotoaparat je zapravo beskorist...

...imate 50.000 obiteljskih fotografija, ali vas nema niti na jednoj. ...sve cijene predočavate u komadima fotografske opreme. ...kada se spotaknete i padnete, prva pomisao vam je zaštititi fotoaparat. ...vas više boli kada udarite u nešto fotoaparatom nego dijelom tijela. ...odbijate ići na događaje gdje je snimanje zabranjeno. ...volite razgovarati samo o svjetlu, kadru i fotografskoj opremi. ...vas ljudi pozdravljaju sa: " Što snimaš? " umjesto sa " Zdravo! ". ...imate potrebu kupovati majice koje su cca 18% sive. ...imate više komada fotografske opreme nego pari cipela koje nosite. ...imate više torbi za foto opremu nego za odjeću. ...imate više memorijskih kartica nego pari čarapa bez rupa. ...imate omiljeni fotoaparat kojem tepate kao kućnom ljubimcu. ...većina knjiga koje imate na policama su fotografske tematike. ...90% vremena na internetu provodite surfajući po fotografskim portalima. ...stare, zapuštene i oronule zgrade smatrate lijepima i zanimljivima. ....

Danas je gotovo nemoguće otvoriti bilo koji internetski portal, osobito medijske stranice s vijestima, a da sa svih strana ne počnu iskakati reklame svih mogućih oblika i veličina. Ponekad čak do mjere da i do 80% prostora na stranici zauzimaju upravo reklame i oglasi, dok je stvarni sadržaj potisnut u drugi plan. Jednako tako, na platformama poput YouTubea, gotovo je nemoguće gledati neki sadržaj bez smetnje u obliku reklama. Reklame se više ne pojavljuju samo prije početka videa, već i usred videa, i to često u serijama od dvije ili čak tri zaredom, često ih je nemoguće prekinuti i preskočiti, a što naravno izaziva popriličnu iritaciju i ubija doživljaj gledanja. Ovakvo agresivno reklamiranje svega i svačega sve više otima prostor smislenom sadržaju i ne utječe samo na estetiku stranica, već i na sposobnost koncentracije i praćenja sadržaja. Štoviše, algoritmi koji upravljaju prikazom reklama postaju sve sofisticiraniji i agresivniji, prateći korisničke navike, interese i ponašanje d...

 

Je li svaka fotografija na kojoj ima golotinje nužno i pornografska? Nije! No, kako bi se uopće moglo razlučiti razliku između akta, erotike i pornografije, prvo je potrebno poznavati osnovne definicje ta tri pojma, te shvatiti po čemu se te tri stvari razlikuju, a koje mnogi ne znaju, ili pak namjerno ne žele znati. **AKT - Predstavlja (anatomski) prikaz golog ljudskog tijela, bilo čitavog, bilo djelomičnog (nekog njegovog detalja), u nekom položaju, pokretu ili okruženju. Od davnina je poznat i korišten u umjetnosti. **EROTIKA - Prikaz ljudskog tijela koji bi (u smislu pobuđivanja spolnog nagona) kod promatrača trebao potaknuti maštu. Kod erotskih sadržaja uglavnom je naglasak na grudima i stražnjici (bilo pokrivenim bilo otkrivenim), bez ikakvog eksplicitnog prikaza spolnih organa ili samog spolnog čina.   **PORNOGRAFIJA - Eksplicitni prikaz spolnih organa, spolnog čina i seksualne aktivnosti, a koji ima za svrhu izravno vizualno pobuđivanje spolnog nagona i spolnog uzbuđenja...

"Streisand efekt" je pojava u kojem pokušaji da se od javnosti sakrije (tj. cenzurira) neka informacija, izazove potpuno suprotni efekt - posvemašnji interes javnosti za tu informaciju, te masovno širenje te informacije. Ta pojava (tj. efekt) dobila je naziv prema glumici Barbari Streisand koja se jednom prilikom pobunila zbog toga što je na jednoj zračnoj fotografiji bila vidljiva njena rezidencija (a što ona "nije željela"). Njena reakcija, pokušaji utuživanja fotografa, te inicijativa da se ukloni ta sporna fotografija, izazvalo je potpuno suprotni efekt - veliki publicitet i veliku potragu za fotografijama njene rezidencije. ( LINK ) Inače se radi o normalnoj posljedici prirodne ljudske znatiželje  (koja je kod nekih više, a kod nekih manje izražena, ovisno o tome koliko su ljudi temeljiti ili površni), a prema kojoj su "zabranjene" (tj. silom cenzurirane) stvari ljudima uvijek zanimljivije od "uobičajenih" i "svakodnevnih". Zanimlj...