Fotografi svih zemalja, naoružajte se...

Danas, čini se, ima jako puno onih koji više pate na vanjski izgled i savršeno stanje opreme koju koriste, nego na njenu stvarnu upotrebljivost i  funkcionalnost. Štoviše, očekuju da bi im fotoaparati i objektivi, i nakon višegodišnjeg korištenja, trebali izgledati "kao ispod čekića". Bez ikakvih oštećenja i tragova korištenja. U suprotnom, reakcije idu od kilometarskih lamentacija i žalopojki, preko dodijavanja servisima radi beznačajne ogrebotine, pa sve do odbacivanja ili prodaje tog "uništenog" i "neupotrebljivog" komada opreme. Takvima je preteško prihvatiti da su takve stvari potpuno normalne za očekivati, jer se sve troši upotrebom. S druge strane, ima fotografa koji su na takve, upotrebom istrošene komade opreme, vrlo ponosni, jer su pokazatelj da su i oni i njihova oprema mnogo toga prošli i još više toga snimili. U konačnici, nitko neće pitati je li neka fotografija savršenim fotoaparatom bez ogrebotine, već će je zanimati isključivo što je n...

 Kolekcija fotografija velikih poznatih fotografa... 

Jedan od većih problema koji može zadesiti objektiv fotoaparata jest da se u objektivu fotoaparata nastane gljivice. One se manifestiraju u obliku manjih ili većih sivkasto-zelenkasto-smećkastih mrljica ili tvorbi koje nalikuju na paučinu. Primjeri objektiva napadnutih gljivicama: SLIKA 1 , SLIKA 2 Kada i zašto objektiv napadaju gljivice? Glavni razlog pojave gljivica u objektivima je vlaga. Gljive vole vlagu. Ako je objektiv dugo vremena pohranjen u toplom i vlažnom okruženju, lako se može dogoditi da ga napadnu gljivice. Koji se problemi javljaju kada gljivice napadnu objektiv? Ako se gljivice nisu jako proširile po lećama, neće biti nekog prevelikog utjecaja na kvalitetu slike (no to ne znači da se činjenica da u objektivu ima gljivica smije zanemariti). U ekstremnijim slučajevima može se dogoditi mutna slika (kompletna ili samo dio), odnosno razni "flekavi" ili mutni artefakti na slici. Dodatni je problem taj što gljivice u objektivu mogu oštetiti zaštitne i antirefleksne...

Foto-safari je vrsta lova u kojem se "puca" fotoaparatom, a kući se - umjesto mesa i eventualnih trofeja - nose fotografije i uspomene. Čak i obična šetnja prirodom, izlet ili planinarenje mogu se u trenutku pretvoriti u neplanirani  foto-safari ako se naiđe na divlje životinje. Ipak, kao i svaka aktivnost u divljini, i foto-safari ima svoja osnovna pravila kojih se treba pridržavati. 1. Sigurnost prije svega Nijedna fotografija nije vrijedna ozljede ili gubitka života. Nažalost, bilo je slučajeva kada su ljudi, pokušavajući u prirodi snimiti "savršeni kadar", padali s litica, drveća ili se dovodili u slične opasne situacije, zbog izlazaka iz vozila ili skretanja s označenih staza. Ako se radi o organiziranom obilasku, treba bez pogovora slušati upute vodiča. 2. Ne približavajte se životinjama Divlje životinje nisu kućni ljubimci. Bez obzira koliko mirno ili "pitomo" izgledale, one su i dalje divlje. Pogotovo kada se radi o predatorima. Čak i male, na prv...

Puno ljudi koji postanu roditelji imaju potrebu fotografski bilježiti sve značajnije trenutke u djetetovom životu, kako bi imali slike za uspomenu, i kako bi ih, ponosni na svoje potomstvo, pokazivali drugima. No da bi se dobilo fotografije vrijedne spomena, a ne tek gomilu nekakvih bezveznih "snapshota", nije dovoljno samo pritiskati okidač na mobitelu ili fotoaparatu, već je potrebno barem neko minimalno znanje o fotografiranju. To naravno ne znači da bi svaki novopečeni roditelj morao nužno proći fotografsku školu; čak i potpune neznalice u fotografiji mogu snimiti sasvim solidne fotografije za obiteljski album, ako se pridržavaju nekoliko vrlo jednostavnih naputaka... 1. Biti što bliže. Fotografska maksima kaže da ako slika nije dovoljno dobra, fotograf nije dovoljno blizu. I to fizički, a ne zoomom. Zoom treba koristiti samo onda ako se fizički ne može približiti. 2. Napuniti kadar. Uhvatiti u kadar (samo) ono što je bitno, tj. ono što se želi zabilježiti. Npr. ako je ...

 

Zakoni u RH se vrlo često mijenjaju, a svoj utjecaj na to uvelike ima i nametanje raznih, često nebuloznih uredbi (poput GDPR-a), direktiva i sličnih regulativa od strane EU-a, koje se moraju uvesti u zakone. To često dovodi do toga da velik broj ljudi nije sigurno što je, a što nije zabranjeno zakonom, a uz to mnogo je onih po kojima je "zabranjeno sve što im se ne sviđa da netko drugi radi". Ukratko: Ono što nekim zakonom nije zabranjeno i kažnjivo, dozvoljeno je, koliko god se to nekome iz nekih osobnih ili emotivnih razloga ne sviđalo!   Što se fotografije i fotografiranja tiče, tu ima jako puno sivih zona, i svojevoljnih birokratskih tumačenja, no nekakav glavni orjentir po pitanju legalnosti snmanja sadržane su u nekolicini bitnijih zakonskih članaka, koji dosta precizno opisuju što nije dozvoljeno snimati, gdje, kako i zašto, te daje definicije o čemu se točno radi. Najvažnje (ne sve!) zakonske odredbe koje se tiču fotografiranja, fotografije i (zlo)upotrebe iste (na s...

Kad god se negdje na internetu potegne rasprava o legalnosti snimanja, pogotovo snimanja na raznim javnim mjestima, neizostavno se dogodi da netko, najčešće onaj tko tvrdi da je snimanje zabranjeno, citira slijedeći članak kaznenog zakona RH: Članak 131. (1) Tko neovlašteno i kriomice snimi drugoga filmski, televizijski, videokamerom ili fotoaparatom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. Međutim, nisu svijesni da su u krivu, jer postoji jedan problem: Taj članak zakona odavno više ne vrijedi!!! Radi se o članku iz starog kaznenog zakona RH koji je prestao vrijediti 31.12.2012. godine, a koji je bio prilično neodređen, u smislu da se moglo vrlo proizvoljno tumačiti što bi se zapravo moglo smatrati "neovlaštenim" i "kriomice". Naime, 1.1. 2013. stupio je na snagu novi kazneni zakon , a u kojem vrlo precizno stoji slijedeće: Članak 144. Neovlašteno slikovno snimanje (1) Tko drugoga koji se nalazi u stanu ili prostoru posebno zaštićenom od p...

František Drtikol (1883. - 1961.) bio je češki fotograf i jedan od najznačajnijih umjetnika europske fotografije prve polovine 20. stoljeća. Proslavio se 1920-ih stiliziranim aktovima sa naglašenim svjetlom, geometrijskim formama i elementima simbolizma i art decoa.  

Ponekad se može primjetiti kako u starijim postovima na blogovima, ali i na raznim forumima i web-stranicama, nedostaju slike. Bilo da je na njihovim mjestima samo praznina, bilo da se umjesto slike prikazuje logo servera ili servisa na kojem se slika nalazila. Koliko god da ta pojava ponekad bila iritantna, razlog je zapravo vrlo banalan - problem nije u blogu servisu, već u lokaciji (tj. internetskoj adresi) na kojoj se slika nalazi(la). Naime, za postavljanje slika na blogove, uglavnom se koriste nezavisni servisi za upload slika, kao što su npr. Imageshack, Postimage, Photobucket ili TinyPic. Kada je neka slika jednom uploadana na takav servis, nju se može, pomoću odgovarajućeg linka na tu sliku i malo HTML koda, postaviti (kako bi se engleski reklo "embedati", a po naški bi ti valjda bilo "uglaviti"?, op.a.) na bilo koju web stranicu. Na sličnom principu funkcionira i postavljanje filmića sa YouTube-a. Štoviše tu istu sliku koja se nalazi na jednom mj...

Fascinantno je da danas, u 21.stoljeću postoje toliko intelektualno prikraćeni ljudi koji, unatoč svim tehničkim i znanstvenim dostignućima današnjeg vremena, tvrde da je zemlja ravna ploča. Posebno zabrinjavajuće je i koliko taj "ravnozemljaški pokret" u zadnje vrijeme uzima maha te se širi, ponajviše zahvaljujći društvenim mrežama poput Facebooka, i internet servisima poput YouTube-a, te "podcastima" koji takvim osobama radi gledanosti daju medijski prostor. Nazvati sve te ljude idiotima bila bi zapravo uvreda za idiote... Ravnozemljaši su u stanju u kratkoj jedinici vremena izreći količinu gluposti koja varira od avogadrovog broja do gugola, a pobijanje baš svake njihove idiotarije (počevši od samog oblika zemlje, njihovog negiranja gravitacije i općenito kompletne fizike, astronomije, optike..., pa sve do njihovih bajki za malu djecu i idiotarija koje su u domeni maloumnosti), oduzelo bi enormno vremena i prostora.... No evo samo nekoliko najčešćih ravnozemljašk...

5 grešaka koje najčešće rade ljudi koji se tek uče snimati na film, bilo da su potpuni početnici, bilo da su prvo snimali digitalno, a zatim odlučili pokušati snimati i na film... 1. Pogrešno umetanje filma Ovo je jedan od najčešćih problema s kojima se susreću fotografi koji se tek uče snimati na film. Umetanje filma je radnja koja zahtjeva dosta vježbe, pogotovo kod starijih aparata sa ručnim namatanjem filma (na nekim novijim aparatima je dovoljno umetnuti kazeticu s filmom i zatvoriti aparat, nakon čega aparat sam namota film). Kod neispravnog umetanja može se dogoditi da se film otkvači, da se podere preforacija ili čak da film i pukne. 2. Pogrešno određivanje ekspozicije Film ima stalni ISO koji se ne može mijenjati (za razliku od digitalije), te jednom kad se umetne film određene ISO vrijednosti, ta vrijednost je konstantna sve dok se film ne ispuca. Jedine dostupne varijacije su otvor blende i brzina zatvarača. Zadnje generacije automatizranih aparata na film ima...

Fotograf Eric Kim sastavio je popis od 100 stvari o fotografiji. Njegov popis se može vidjeti ovdje: 100 Things I Have Learned About Photography Zadnja stavka na popisu je "make your own list" - sastavi vlastiti popis. Dakle, evo, potpuno nasumičnim redosljedom, moj vlastiti popis (doduše sa 50 stavki, no možda jednog dana napišem još jedan popis)....: 01. Dobar fotoaparat ne znači nužno i dobrog fotografa. 02. Veličina i oblik aparata nisu važne dok god ovaj snima slike. 03. Fotografija se najbolje uči i uvježbava fotografiranjem. 04. Prednosti digitalije su mane filma. 05. Prednosti filma su mane digitalije. 06. Uvijek sa sobom nosi fotoaparat. Bilo kakav. 07. Photoshop je za digitalnu ono što je tamna komora za klasičnu fotografiju. 08. Što veći izbor opreme, to više nedoumica oko toga čime snimati. 09. Foto torba ili foto ruksak najčešće samo smetaju. 10. Tek ispred fotoaparata ljudi otkrivaju svoj pravi karakter. 11. Uvijek imaj u rezervi barem jedan potpuno mehanički ap...

Jako puno ljudi danas  svoje prve fotografske korake rade upravo pomoću mobitela s ugrađenim kamerama. Jedan maleni dio njih, nakon nekog vremena osjeti potrebu preći na "pravi fotoaparat", međutim često nisu svijesni da je za tako nešto potrebno ipak malo više znanja o fotografiji, odnosno fotografskoj tehnici i tehnologiji od pukog stiskanja okidača i eventualnog odabira nekog "umjetničkog filtera", kako se to inače radi na mobitelima. Iako je u današnje vrijeme na internetu dostupno zaista mnogo materijala o fotografiji, bilo u obliku ilustriranog teksta, bilo u obliku kojekakvih "tutorijala" na YouTube-u, često se događa da pojedinci koji su odrasli na mobitelima, jednostavno ne žele trošiti vrijeme na to da se malo više informiraju o tome, iako im je to lako dostupno, a što rezultira vrlo bizarnim, i dapače pomalo tragikomičnim situacijama. Bilo je slučajeva da su ljudi, koji su kupili pravi fotoaparat, nakon samo nekoliko okinutih fotografija bivali ...

Inger Munch (1868.-1952.), sestra poznatog slikara Edvarda Muncha, bavila se fotografijom...  

Još od samog izuma fotografije, sposobnost da se na papiru zadrži slika istovjetna izgledu osobe ili predmeta često je izazivala strah i sumnju. Zbog toga su se odmah nakon izuma fotografije pojavila i praznovjerja vezana uz fotografiju, a koja u većoj ili manjoj mjeri egzistiraju i danas. Praznovjerje općenito predstavlja neko uvjerenje koje se ne temelji na činjenicama, logici ili znanju, već na pukom vjerovanju da će se nešto dogoditi kao posljedica nekog drugog čina ili događaja, i to bez dokaza o postojanju stvarne uzročno-posljedične veze. Takva uvjerenja kod praznovjernih ljudi često izazivaju strah, a pretjeran i iracionalan strah od nečega može voditi u paranoju, koja pak ponekad rezultira agresivnim ispadima ili histeričnim reakcijama. U ovom slučaju na pojavu fotografa ili kamere. Jedno od najrasprostranjenijih praznovjerja jest uvjerenje da fotografiranje može ukrasti ili zarobiti dušu osobe, odnosno da slika sadrži njenu životnu energiju. Zbog ovog vjerovanja, smatr...

U gotovo svakom radnom oruženju ima seronja, tj. egocentričnih, samodopadnih persona koje za sebe smatraju da su "bogom dane", dok sve druge oko sebe smatraju manje vrijednima, "neznalicama" i "nesposobnjakovićima". Kada seronje prevladavaju u nekoj radnoj okolini, ili se dogodi da su čak budu i na nekim rukovodećim mjestima, tada počinju problemi za sve one koji to nisu, a dotičnima iz ovog ili onog razloga ne pašu. U takvim okolinama, normalan i radišan čovjek koji se svojski trudi odraditi posao kako treba, te stoji iza svoga posla, zahvaljujući opravo seronjama redovito doživljava slijedeće situacije...: ** Kad nastojiš u poslu koji radiš biti metodičan i temeljit (kako bi izbjegao greške koje su rezultat brzopletosti i površnosti) dobivaš opaske da si "spor", "neznalica" ili "previše kompliciraš". A te opaske dolaze upravo od onih koji često zabrljaju zbog vlastite nepažnje, brzopletosti i površnosti i koji uz to ne dozvo...

Jedan intervju sa fotografom Ivom Pervanom iz 2021. godine, objavljen u Večernjem listu. Fotografija je najmoćnije sredstvo komunikacije na planetu, a kod nas o njoj odlučuju neznalice i uhljebi

 

Postoje ljudi koji mrze sve ljude oko sebe i ljudski rod općenito. Takve ljude se naziva mizantropima. No osim takvih mizantropa, postoje ljudi koji mrze samo jednu specifičnu skupinu ljudi, i to uglavnom na temelju samo jedne jedine njima osobno iz nekog razloga nepoželjne karakteristike; tko god ima tu nepoželjnu karakteristiku, automatski je po njihovom shvaćanju "negativac", bez obzira na sve druge vrline koje eventualno posjeduje, i najčešće nema nikakve šanse da ikada više postane "pozitivac". Svi takvi mrzitelji, kako bi okolini opravdali takve svoje stavove, tj. svoju mržnju prema toj određenoj njima nepoželjnoj grupi ljudi, redovito se koriste raznim demagoškim metodama kojima pokušavaju opravdati "zašto baš tu skupinu ljudi treba mrziti", te racionalizacijama pomoću kojih pokušavaju kreirati savršena opravdanja "zbog čega su baš oni u pravu" i "zbog čega su baš oni unatoč toj mržnji zapravo pozitivci" . To uglavnom već standar...

"Noć muzeja", manifestacija koja se održava svake godine, a omogućava besplatan noćni posjet muzejima,  me ni malo ne privlači. Štoviše, do sada nisam bio ni na jednoj, niti ikada namjeravam ići, a za to imam sasvim konkretne razloge. Prvi razlog je taj što - da bi netko mogao normalno, koncentrirano i u miru razgledavati muzej i njegove eksponate - gužva, žamor i komešanje nimalo ne pomažu. Pogotovo kada se, u nekom manjem muzejskom prostoru, zbog velikog broja ljudi koji se guraju i laktare, mora prolaziti "kao na traci". Ne samo što se ne vidi ništa, već se maltene muzej tada svodi na puki prolaz. Drugi razlog je taj što u muzeje idem samo onda kada osjetim potrebu - bilo da se radi o izložbi izvan stalnog postava, bilo da se radi o želji da ponovno nakon duljeg vremena pogledam stalni postav. Ne idem "reda radi" zato što je neki događaj "na koji svi idu, po principu "kud svi Turci, tud i mali Mujo". Treći razlog jest činjenica da je p...

Felix Lupa rođen je 1972. godine u Ukrajini (tadašnji SSSR), a kasnije se preselio u Izrael. Fotografijom se profesionalno bavi od sredine 1990-ih, a najpoznatiji je po uličnoj , dokumentarnoj i reportažnoj fotografiji , s fokusom na svakodnevni život i društvene prizore.  

"Fotosofia" je višednevni fotografski seminar koji se održava jednom godišnje unatrag zadnjih dvadesetak godina. I dok se u medijima o tom seminaru uglavnom piše pozitivno, postoje neki konkretni razlozi zbog čega ja osobno Fotosofijom nisam nimalo fasciniran, i zbog čega mi nije ni na kraj pameti da se ikada prijavim za sudjelovanje na tom seminaru: 1. "One-man-show".Sve kandidate za seminar više-manje odabire jedan čovjek (idejni začetnik, organizator i voditelj seminara), pa se tako nameće dojam da će veću šansu za sudjelovanje na seminaru imati netko tko dotičnome subjektivno bolje odgovara po svojim fotografskim (a možda i fotošoperskim?) izričajem i/ili karakternim osobinama, od nekoga tko objektivno ima talenta za fotografiju i pravog potencijala da postane dobar fotograf. 2. Kad god se u medijima nadugačko i naširoko govori o "još jednoj Fotosofiji" ili nekom drugom "Fotosofia eventu" (Fotosofia day, Fotosofia weekend, itd, ... a na kojim...

Jedno vrijeme svojeg bavljenja fotografijom (od 2007. do 2013. godine) bio sam član internetskog fotografskog portala Fotozine.org , na kojemu sam izlagao svoje fotografije, u nadi da ću dobiti kakvu konstruktivnu kritiku. Međutim, nakon 5 godina boravljenja na dotičnom portalu, sredinom 2013. godine, obrisao sam svoje radove i  zatražio sam od administratora da mi deaktivira profil. Nakon toga su mi neki od poznanika, koji su također bili članovi tog portala, ali koje znam i uživo, postavili pitanje zašto sam otišao? Razlog je zaprav vrlo jednostavan - došao sam do zaključka da to više nema nikakvog smisla. Tome je svakako doprinjelo to da je na dotičnom portalu unatrag zadnjih par godina kvantiteta doslovno pojela kvalitetu. U relativno kratkom roku na Fotozine se, bez ikakve selekcije od strane administratora, registrirao vrlo velik broj novih članova. Uz to, kako ne postoji dnevni ili tjedni limit broja objavljenih fotografija koji bi natjerao ljude da stvarno naprave selekciju...

Moje bavljenje fotografijom koje je počelo 2005. godine, a traje više-manje pa do danas rezultiralo je jako velikim brojem sada već odavno bivših prijatelja. Ili bolje rečeno "prijatelja". Onih, koji su se u mladosti samnom rado družili, ali su, kada su me počeli viđati sa fotoaparatom oko vrata, počeli revno podj***avati. Bilo je među njima najviše onih koji se kakti "ne vole slikati" jer "nisu fotogenični", ali nekim divnim čudom imaju "pun k***c i još malo" svojih slika i videa na Facebooku, Instagramu i TikToku, naravno, uglavnom "selfija" u svim mogućim i nemogućim (ponekad i vrlo nezgodnim ili intimnim) pozama.  Osim takvih, našlo se i onih koji su bili sušta suprotnost, onih koji su naprosto od mene zahtijevali da slikam ili njih, ili ono što oni smatraju da bih trebao snimati, praktički ponašajući se kao da su me oni "unajmili" da snimam za njih, te da je moja dužnost ispunjavati tuđe želje i prohtjeve,.... ...

Ljudi koji ne vole fotografe uporno tvrde kako "fotografi ljudima dižu tlak". S druge strane i meni, kao revnom fotografu-amateru jednako tako određena bića, stvari i pojave "dižu tlak", ali se pokušavam ne previše obazirati i ne burno reagirati na te stvari....: Ljudi koji umjesto sa "dobar dan", "dobro jutro", "bok" ili slično "pozdravljaju" sa "Gdje ti je fotoaparat" ako ga kojim slučajem nemam kod sebe... Ljudi koji misle da je svatko sa malo boljim fotoaparatom nekakav paparazzo ili voajer, i da ima isključivo loše namjere. Ljudi koji misle da je svatko sa malo boljim fotoaparatom nekakva "uslužna djelatnost" koja samo čeka da njih snima, pa uletavaju fotografima sa "'Alo fotograf, slikaj me!" Ljudi koji čim vide fotografe glumataraju neke "samozvane redare", "velevažne veličine" ili "službene osobe" i na račun toga smaraju i/ili "pozivaju na odgovornos...

Dosta ljudi ima nadimke. Nisam iznimka po tom pitanju. Štoviše, u kojoj god da sam se sredini nalazio, bilo da se radilo o osnovnoj ili srednjoj školi, fakultetu ili radnoj sredini, imao sam različite nadimke, koje su mi uglavnom dodijelili kolege. To čak i nije problem, dapače, po nadimku kojim bi me netko oslovio, znao bih odakle tu osobu poznajem (ili bih trebao poznavati), odnosno odakle ona poznaje mene... Nadimak Toco, pod kojim i pišem ovaj blog, dobio sam u srednjoj školi. Dodijelio mi ga je jedan kolega iz razreda, i mogu reći da sam mu prilično zahvalan na tome, s obzirom da je nadimak koji sam nosio prije njega, također u srednjoj školi djelovao pomalo "ženskasto", kako meni, tako i tom kolegi iz razreda... Međutim, ono što je kronični problem u vezi mog nadimka je da pojedinci imaju nedoumice oko njegovog pravilnog izgovaranja... i to upravo po pitanju slova "c". Ispravno se izgovara upravo onako kako se i piše. Reklo bi se "po Vuku". Međutim, ...

Fotografijom se, amaterski, više ili manje aktivno bavim 20ak godina, od jeseni 2005. No sa fotografijom sam u kontaktu zapravo od rane mladosti. Prvi fotoaparat, nekakav bezimeni "idiot", dobio sam kao poklon za Božić kada mi je bilo 10 godina. Sa njim sam napravio svoje prve fotografske korake. To se uglavnom svodilo na snimanje školskih izleta, školskih priredbi i rođendana. Tada je jedan film znao trajati nekoliko mjeseci, a znalo je proći i nekoliko godina dok je došao na red za razvijanje. Nekoliko godina kasnije, u 8. razredu osnovne škole, prvi put sam, nakon malo moljakanja, dobio u ruke "pravi" fotoaparat. Zenit TTL. Za potrebe snimanja razrednih dogodovština na tzv. malom maturalcu, povodom kraja osnovne škole. Međutim, taj pokušaj je neslavno propao. Spoj moje mladosti, neznanja, neiskustva, savjeta da "za dobru sliku treba puno svjetla", te činjenice da na aparatu svijetlomjer nije radio, rezultiralo je time da su gotovo sve slike (sa dva film...

Tošo Dabac (1907. - 1970.) bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih fotografa 20. stoljeća. Proslavio se ciklusom fotografija "Ljudi s ulice", u kojem je dokumentirao težak život zagrebačke sirotinje 1930-ih godina, ističući snažnu socijalnu osjetljivost. Tijekom karijere fotografirao je i kulturne događaje, umjetnike te gradski život, ostavivši velik trag u hrvatskoj dokumentarnoj fotografiji.

Izložbe fotografija, fotografske radionice i ostala slična fotografska druženja, okupljanja i događanja, sastavni su dio svakog ozbiljnijeg bavljenja fotografijom. I dok takvi događaji koji se održavaju u nečijem matičnom gradu, mjestu ili selu nisu problem, za sve one u drugim gradovima ili mjestima, pogotovo ako su udaljeniji, postavlja se pitanje kako, odnosno čime, putovati. pogotovo ako se radi o nekome tko ima običaj sa sobom nositi popriličnu količinu fotografske opreme. Naravno, uvijek postoji i težnja da troškovi puta po osobi budu što manji, s obzirom da tu uvijek postoje i drugi neizbježni troškovi poput kotizacija, ulaznica, hrane, pića itd. Uz to, jedan od faktora je i količina opreme koju se nosi. Tako postoji nekoliko prihvatljivih opcija prijevoza, a o pojedincu ovisi koji od tih načina će koristiti s obzirom da sve imaju neke prednosti i mane: Bicikl Ispada kao najjeftiniji oblik putovanja, ali je ujedno i najsporiji, te nije baš podesan za duža međugradska putovanja, ...