Fotografi svih zemalja, naoružajte se...

Kako se danas pojavljuju nove generacije mladih i nadobudnih fotografa koji su svoje prve prve fotografske korake napravili sa digitalijom, pa najčešće nemaju nikakvih iskustva sa snimanjem na film, možda nije na odmet spomenuti po čemu se filmovi razlikuju. Najbitnije razlike su format i vrsta filma. Format označava dimenzije filma, odnosno dimenzije snimljene slike na njemu. Najčešće korišteni formati fotografskih filmova koji se koriste u fotoaparatima su:   135 - film u zatvorenoj roli, širine 35mm, sa obostranom perforacijom. Format slike je najčešće 36x24mm, iako postoje (malobrojni) aparati koji snimaju u kvadratnom formatu 24x24mm ili "poluformatu" 18x24mm. Ovaj film, poznat još kao "Leica format", danas je najmasovnije korišten fotografski film.   120 - film u roli, širine 60mm, bez perforacije, sa zaštitnom papirnom trakom. Format slike je najčešće 6x6cm, iako postoje kamere koje snimaju u formatima 4,5x6cm, 6x7cm i 6x9cm. Ovaj film, poznt još i kao ...

Postoje ljudi koji, čim izađe novi model fotoaparata ili objektiva, prodaju svoj "stari" aparat ili objektiv, i trče u trgovinu kako bi kupili najnoviji. Na stranu i to što velik broj takvih ljudi samtra da "mora imati najnoviji i najskuplji model aparata ili objektiva" ili će se u suprotnom u najmanju ruku dogoditi "smak svijeta", često nisu svijesni da takvim načinom kupovanja zapravo najčešće vrlo efikasno - bacaju novac. Postoji nekoliko vrlo konkretnih razloga zbog čega kupovina najnovijeg modela aparata ili objektiva, odmah čim se pojavi na tržištu, pogotovo ako se već posjeduje prethodni model, nije baš dobra stvar...   1. Svrhovitost - Ako novi model aparata u odnosu na prethodni (odnosno onaj kojeg se već posjeduje i koji je sasvim funkcionalan) ne predstavlja značajan i osjetan napredak po pitanju funkcionalnosti i kvalitete, onda ga se zapravo uopće ni ne isplati kupovati. Pogotovo ako se ta razlika između "starog" i novog...

Édouard Boubat (1923. - 1999.) bio je francuski fotograf. Smatra se jednim od najvažnijih predstavnika francuske humanističke fotografije 20. stoljeća.  

Poznata je ona priča o "vlasniku dvije krave" koje ilustriraju različite političke sustave. Slična stvar se može ilustrirati i sa fotoaparatima... a ide otprilike ovako : Socijalizam: Imaš dva fotoaparata.  Jedan pokloniš susjedu koji nema niti jedan.   Komunizam: Imaš dva fotoaparata. Država ti uzme oba i daje ti politički podobne fotografije.   Fašizam: Imaš dva fotoaparata. Država ti uzme oba, a tebe strijelja.   Totalitarizam: Imaš dva fotoaparata. Država ti određuje što, gdje, kako, kada i kojim aparatom smiješ snimati.   Liberalizam: Imaš dva fotoaparata.  Svaka šuša ti određuje što, gdje, kako, zašto i kojim aparatom ne smiješ snimati.   Feudalizam: Imaš dva fotoaparata, koji zapravo nisu tvoji.  Onaj čiji su aparati, uzima sve snimljene fotografije i zaradu.   Kapitalizam: Imaš dva fotoaparata.  Prodaš jedan da kupiš foto-printer. Živiš od zarade na fotografskim uslugama.   Klasična Birokracija: Imaš dva fotoaparata....

Starijim generacijama kratica ONO i DSZ dobro je poznata. Nekad je značila "Općenarodna obrana i društvena samozaštita". Podrazumijevala je znanje, disciplinu i odgovornost - osobito u kriznim situacijama. No u današnje vrijeme ta ista kratica označava nešto sasvim drugačije: Općenarodno obmanjivanje i društveno samozaglupljivanje. Zašto? Zato što nikada prije nije bilo toliko lako dostupnih izvora relevantnih informacija, a istovremeno se sve češće susrećemo s dezinformiranošću, nedisciplinom, neodgovornošću i općenitim padom razine kritičkog razmišljanja. I svakoga dana, čini se, situacija po tom pitanju ide u lošijem smjeru. Općenarodno obmanjivanje Današnji medijski prostor, novine i televizija, sve manje služe informiranju i edukaciji. Sve češće služe popunjavanju praznog prostora između beskonačnih reklama - jednako tako površnim sadržajem. Relevantne i korisne vijesti, kao i informativno-edukativni sadržaji, sve češće ustupaju mjesto trivijalnim temama koje ili rijet...

Obrada digitalne fotografije u nekom od programa za obradu, najčešće "Photoshopu", može se usporediti s razvijanjem klasične filmske fotografije u tamnoj komori. Ona služi tome da bi se u konačnici dobila slika željenog izgleda. Jednako kao što se nekada u tamnoj komori moglo upropastiti analognu fotografiju tijekom razvijanja, i to na više načina (predugo ili prekratko razvijanje, upotreba papira pogrešne gradacije, kriva temperatura kemikalija i sl.), tako se i digitalna fotografija može upropastiti nepravilnom obradom na računalu. Kod manje iskusnih autora česte su tzv. početničke greške prilikom obrade slika u "Photoshopu", koje se uglavnom mogu svesti na premalo ili previše obrade. Ovo su neke od najčešćih početničkih "fotošoperskih" grešaka: Neobrađivanje slike Korištenje slike onakve kakva je izašla iz aparata. Pojedinci koji zaziru od obrade slike u "Photoshopu" često ne razumiju da je neobrađena slika tek poluproizvod, osobito ako je...

Društvene mreže poput Facebooka i kanali za dijeljenje videa poput YouTube-a, Tik Toka i Instagrama, prepuni su vertikalnih videa! Iako mnogi, pogotovo oni koji snimaju vertikalne videe to ne smatraju problemom, postoji jedan vrlo konkretan razlog zašto je to problem i zašto bi svaki normalni video morao biti horizontalan: Ljudske oči, odnosno ljudsko vidno polje je horizontalno, a ne vertikalno! Zbog toga je ljudima puno lakše i gledati i pratiti horizontalni video od vertikalnog, jer je horizontalni video najsličniji onome što oči i inače vide kad gledaju svijet oko sebe. Međutim, jako puno ljudi uporno snima vertikalne videe, i to iz različitih razloga i opravdanja. Jedni smatraju da " to tako mora biti " jer se " mobitel i kod razgovora drži vertikalno ", drugi video doživljavaju kao fotografiju, pa idu za time da " ako može fotografija biti vertikalna, može i video. ", treći se na kritiku zbog toga što su snimali vertikalni video b...

Facebook forenzičari su ljudi koji na temelju jedne fotografije ili videa neke nesreće objavljene na Facebooku, s potpunom sigurnošću tvrde da znaju što se dogodilo, kako se dogodilo i zašto se dogodilo, te tko su izravni i neizravni krivci. I to sve prije nego što je očevid završio, a službena istraga tog događaja uopće započela. Bez obzira radi li se o snimci prometne nesreće, požara, terorističkog napada ili nekog sličnog događaja, njihovi zaključci su "nepogrešivi", "nepobitni" i "konačni". Nebitne su im bilo kakve dodatne informacije ili mogućnost da fotografija ili video ne prikazuju cijelu situaciju. Problem s Facebook forenzičarima nije samo u tome što vrlo često griješe, već i u tome što zbog pretjerane samouvjerenosti ne znaju da nemaju dovoljno informacija za bilo kakve zaključke, ali se svejedno ponašaju kao da sve znaju bolje od istražitelja na terenu. Jedna fotografija ili video snimka bez šireg konteksta i dodatnih informacija dotičnima je t...

5 najčešćih mitova u koje ljudi vjeruju o tome "što je najbitnije da bi se snimalo dobre fotografije":   Mit #1 Potrebna je skupa "profesionalna" oprema Nije. Dobru fotografiju definira prevnstveno njen kadar, sadržaj i kompozicija, a ne oprema kojom je snimljena. Moguće je sasvim prosječnom opremom stvarati prava remek-djela. S druge strane, moguće je najskupljim fotoaparatom na svijetu snimati negledljivo smeće. Bit je u fotografu i njegovoj sposobnosti, a ne u samoj opremi.   Mit #2 Potrebno je živjeti u velikom gradu Nije. I mali gradovi, pa čak i sela (uključujući i razne "vukojebine") znaju biti nepresušan izvor fotografskih motiva. Štoviše, ponekad je čak lakše pronalaziti fotografske motive u takvim malim sredinama, nego u velikim gradovima.   Mit #3 Potrebno je mnogo putovati Nije. Dobre fotografije je moguće snimati i po vlastitom susjedstvu ili kvartu. Na otvorenom ili u zatvorenom prostoru. Moguće je stvarati fotografska remekdjela...

Časopis "Polet" bio je tjednik tadašnjeg Saveza socijalističke omladine Hrvatske iz Zagreba. Bio je značajan po tome što je za razliku od drugih sličnih, uglavnom suhoparnih časopisa, fotografija u njemu bila prilično zastupljena, a zbog čega je bio vrlo popularan među mladima. Kroz njegovu redakciju je prošlo mnogo fotografa koji su kasnije ostvarili zapažene fotografske i umjetničke karijere.

Za one koji ne znaju, snobovi su uglavnom egotriperaši koji glume nekakvu "elitu", misleći da su zbog svojih osobina (npr. financije, obrazovanje, porijeklo) ili društvenog statusa "posebniji" i "važniji" od drugih. Smatraju da bi im se svi trebali diviti, bezpogovorno ispunjavati svaki njihov zahtjev, te neupitno prihvaćati i uvažavati sve njihove "nepogrešive" stavove i mišljenja, dok sami s visoka gledaju na okolinu. S druge strane, malograđani su ljudi koji se stalno pokušavaju dokazati da su "bolji", "važniji" ili barem da "nisu lošiji" od drugih, a to uglavnom rade kroz materijalne stvari, kao što su skupe ili vidljive nabavke (skupo ljetovanje, skupi auto, markirana odjeća itd.), prvenstveno kako bi na druge ostavili dojam i izazvali "divljenje". Te dvije negativne ljudske osobine vrlo često idu ruku pod ruku, no posebno je žalosno što, osim u svakodnevici, ove osobine mogu biti prisutne i u svijetu ...

1. Ne postoji organizacija na razini države koja bi zastupala i štitila sve fotografe   Iako postoji nekoliko organizacija u smislu strukovnih i umjetničkih udruga (poput npr. udruge fotoreportera, ULUPUH-a isl.) te mnogobrojni fotografski klubovi, ne postoji niti jedna krovna organizacija na razini čitave države koja bi svim fotografima, bilo amaterima bilo profesionalcima, pružala i pravnu zaštitu u slučaju narušavanja njihovih prava, te se aktivno borila protiv birokratske tiranije prema fotografima koja u zadnje vrijeme (kako u ostatku EU tako i kod nas) uzima sve više maha. 2. Ne postoje kvalitetni domaći fotografski časopisi   Trenutno u Hrvatskoj ne postoji časopis koji se bavi isključivo umjetničkim i estetskim aspektom fotografije, u smislu prezentacije fotografija raznih autora, bez suvišnih tehnikalija i sličnih kompliciranja. Moguće da dio problema možda leži u činjenici da je Hrvatska malo tržište za takvu vrstu specjaliziranog časopisa, no s druge stra...

Iako svoje radove objavljujem "na kapaljku", evo jedan video slideshow sa nekim mojim uličnim fotografijama, nastalim unatrag zadnjih 20 godina...

Svaki fotograf, pogotovo onaj ozbiljniji, ima neki svoj specifičan način rada, bez obzira radi li se o izboru opreme, fotografskih motiva ili obrade snimljenih slika. To je između ostaloga i način po čemu se ozbiljni fotografi međusobno razlikuju - njihov način rada je ujedno i svojevrsni "autorski potpis" po kojem s vremenom postane prepoznatljiv. Štoviše svi veliki fotografi su bili poznati po nečemu što su radili drugačije od ostalih. Međutim, njihov način rada su kasnije mnogi pokušavali kopirati, pri tome tvrdeći da "to tako mora biti ili u suprotnom fotografija nikako nije dobra". Upravo tu i nastaje problem kada neki fotograf svoj način rada pokušava dogmatski nametnuti drugim fotografima kao "jedini ispravan i fotografski prihvatljiv", čak ponekad i na način da izravno ili neizravno obezvrijeđuje sve druge načine rada. Tako se često može dogoditi svojevrsno sukobljavanje fotografa oko toga čiji je način rada bolji, i čije su fotke ...

 

Zašto je fotografiranje kao seks?... Više se nauči samim prakticiranjem nego razgovaranjem i čitanjem o tome. Ponekad zna biti izuzetno stimulativno, uzbudljivo i zadovoljavajuće. Uzrokuje ovisnost; kad se jednom krene, teško se zaustaviti. Uvijek sa aparatom koji imaš dugo vremena dobivaš bolje rezultate. Kad (slika) ispadne dobro, onda je dobro, a kad ispadne loše, opet nije sasvim loše. Često držanje i dizanje fotoaparata jača podlaktice. Postoje posebni klubovi, za koje većina drugih ljudi ne zna da postoje. Brže (fotkanje) ne znači uvijek i bolje (fotografije). Uz upotrebu dodatnih pomagala, zna biti zanimljivije. Može se prakticirati u raznim položajima tijela. ...i zašto je bolje od seksa? Snimanjem se ne može dobiti spolno prenosive bolesti. Ne smatra se preverznim ako često mijenjaš fotoaparate. Sasvim je normalno fotografirati s nekoliko fotoaparata istovremeno. Grupno fotografiranje je sasvim normalna pojava. Nije protuzakonito snimati fotoaparatom mlađim od 18 godina. Nitko...

Velika je razlika između kolekcionarstva i pukog gomilanja stvari, a mnogi ne znaju razliku. Razlika je prvenstveno u pristupu i namjeri. Kolekcionarstvo podrazumijeva plansko sakupljanje predmeta s određenom svrhom i vrijednošću, bilo povijesnom, tehničkom, praktičnom ili sentimentalnom. U fotografiji, to znači nabavku fotoaparata, objektiva ili ostale opreme koja ima ili specifičnu svrhu ili povjesni značaj. Gomilanje je uglavnom impulzivno nabavljanje stvari bez ikakvog plana ili svrhe, i bez razmišljanja o njihovoj stvarnoj uporabnoj ili povjesnoj vrijednosti. U kontekstu fotografije, to su fotoaparati i foto-oprema koji ne služe ničemu, već samo zauzimaju prostor i skupljaju prašinu, a često se povezuju sa tzv. "sindromom gomilanja opreme". Ovo inače nije specifično samo za fotografiju. Potpuno isto vrijedi i za mnoge druge hobije kao što su npr. sakupljanje stripova, poštanskih markica, akcijskih figurica, video igara, zippo upaljača ili noževa... Iako mnogi kolekcion...

Ekipa s PetaPixela iz znatiželje je naručila nekoliko crno-bijelih 35 mm filmova s Temua kako bi provjerila isplati li se eksperimentirati s tim jeftinijim filmovima za čije nazive prije nikada nisu čuli. We Bought Black and White Film on Temu So You Don’t Have To   Testirali su šest različitih filmova u kontroliranim uvjetima, a rezultati su pokazali da kvaliteta tih filmova znatno varira - dok su neki iznenadili dobrim kontrastom, oštrinom i zanimljivom strukturom zrna, drugi su imali ozbiljne probleme poput prašine ili mrlja na emulziji. Dodatni problem je i nedostatak pouzdanih podataka za razvijanje, što otežava postizanje konzistentnih rezultata. Iako se na takvim “no name” filmovima ponekad može nešto i uštedjeti, u većini slučajeva razlika u cijeni nije tolika da bi opravdala rizik. Kome je važna kvaliteta i pouzdanost, najbolje je držati se provjerenih proizvođača - osim ako baš želite malo eksperimentirati.

Vivian Maier (1926. - 2009.) bila je američka dadilja koja je u slobodno vrijeme fotoaparatom bilježila svakodnevni život grada. Ogromna arhiva filmova i fotografija otkrivena je tek nakon njene smrti, i danas je priznata kao jedna od najvažnijih autorica američke ulične fotografije 20. stoljeća.

Osobe koje iz entuzijazma i interesa fotografiraju razna prijevozna sredstva nerijetko su prve nevine žrtve koje, "iz sigurnosnih razloga", dolaze na udar sigurnosnih službi. Bilo da se radi o trainspotterima (ljudima koji snimaju vlakove), planespotterima (ljudima koji fotografiraju avione), shipspotterima (ljudima koji fotografiraju brodove) ili drugim sličnim „ spotterima “, nerijetko se događa da ih sigurnosne službe tretiraju kao potencijalnu prijetnju. Kao glavno opravdanje za takav pristup gotovo se uvijek navodi - borba protiv terorizma. Takav odnos prema fotografima posebno je postao izražen nakon terorističkih napada početkom 21. stoljeća ( New York i London ), kada su u atmosferi općeg straha i nesigurnosti ljudi s fotoaparatima  automatski od strane "mjerodavnih službi sigurnosti" proglašeni sumnjivima, odnosno potencijalnim teroristima. Zbog toga, dotični fotografi, dok se bave svojim hobijem, često imaju susrete sa organima reda, i moraju trpjeti i...

U današnje doba društvenih mreža i GDPR-a, velik broj ljudi još uvijek ne zna neke osnovne stvari. Jedna od njih je i razlika između objave neke fotografije i komercijalne upotrebe te iste fotografije. Objava je davanje fotografije na uvid javnosti. To može biti putem društvenih mreža (kao što su npr. Instagram, Facebook…), on-line portfolija ili tiskovina (novine, časopisi i slične informativne publikacije), i ne znači ništa više od toga da se drugim ljudima, odnosno javnosti, omogući da vide tu fotografiju.  Komercijalna upotreba je iskorištavanje fotografije u svrhu zarade. To je slučaj kada se fotografija koristi za promociju nečega - nekog događaja, proizvoda ili usluge - ili kada se koristi kao proizvod sam po sebi (npr. razglednice, plakati i slično). Komercijalna upotreba je uvijek objava. Objava nije nužno komercijalna upotreba. Ljudi koji ne znaju (ili ne žele znati) razliku između objave i komercijalne upotrebe, uključujući razne dušebrižnike, pa čak i pojedine "GDPR ...

Tko čuva čuvare? Ovo se pitanje s pravom postavlja u svim situacijama kada oni koji bi trebali održavati red i mir - policija i zaštitari - svojim postupcima čine upravo suprotno. Drugim riječima, kada sami izazivaju ili dodatno potiču napetost u nekoj situaciji, ponekad i u nadi da će doći do nereda. Razlog za takvo ponašanje često je vrlo banalan: stvoriti si "posao" i pokušati uvjeriti sebe i druge da se time zapravo smanjuje kriminalitet i povećava sigurnost. Policajci i zaštitari bi se tijekom obnašanja službene dužnosti - a svakako i izvan službe - trebali strogo pridržavati zakona koje štite, provode i koji im daju određene ovlasti. No u praksi stvari ponekad nisu onakve kakvima bi trebale biti. Kao što u svakom žitu ima kukolja, tako i u policiji i zaštitarskim službama postoje pojedinci koji smatraju da su, samim time što nose uniformu, njihove odluke iznad zakona, a oni sami nedodirljivi. Upravo takvi pojedinci često i sami provociraju situacije u kojima, kako bi se...

Osnovna funkcija medija bi trebala biti objektivno informiranje građana o bitnim stvarima koje utječu na njihove svakodnevne živote - o ekonomiji i gospodarstvu, novim ili izmijenjenim zakonima, poreznim reformama, političkim odlukama, radu institucija, tragičnim događajima ili stvarnim društvenim problemima. Informirani građani u stanju su donositi razumne odluke i smisleno sudjelovati u svakodnevnom i  javnom životu. Međutim, unatrag zadnjih petnaestak-dvadesetak godina primjetan je trend da se u mainstream medijima sve manje i manje prikazuju takve vijesti, a sve više i više potpuno trivijalni i antiintelektualni sadržaji. Danas je dovoljno otvoriti bilo koji veći mainstream internetski portal i pogledati naslovnicu - uz tek poneku ozbiljniju vijest, čitatelje uglavnom dočeka poplava trivijalnosti - galerije fotografija s društvenih mreža, tračevi i nagađanja o poznatima, pseudo-znanstveno-psihološki članci o banalnostima, te beskonačne "šokantne" ili "nevjerojatne...

U današne vrijeme je jako moderno spominjati ljudska prava, jednakost spolova, s posebnim naglaskom na borbu protiv šovinizma, seksizma i diskriminacije po spolu. No, kada se govori o fotografiji i fotografiranju, može se uočiti poprilična nejednakost i razlika u kriterijima, jer se potpuno ista stvar, odnosno radnja, tumači posve drugačije, ovisno o tome fotografira li muškarac ili žena. Evo samo nekoliko primjera: Ako muškarac fotografira ženski akt, često se mogu čuti osude i opaske kako je to "pretvaranje žene u seksualni objekt" i "iskorištavanje njezina tijela". Ako žena fotografira ženski akt, to odjednom nije problem, već je to "emancipacija" i "istraživanje ženstvenosti". Ako muškarac fotografira muški akt, na to se gleda s čuđenjem i nerijetko se raspravlja o njegovim seksualnim sklonostima. Ako žena fotografira muški akt, to se smatra "hrabrošću" ili "umjetničkom slobodom". Ako muškarac na javnom mjestu ili događaju...

Početkom 2000-ih godina, kada je digitalna fotografija postala široko dostupna narodnim masama, mnogi su predviđali potpuni nestanak klasične, "analogne" filmske fotografije. U usporedbi sa fotografiranjem na film, digitalija je bila brža, jeftinija i praktičnija, jer je odmah bilo moguće vidjeti rezultate snimanja, bez potrebe za čekanjem kao što je to kod razvijanja filma. Međutim, kroz povijest se već događalo da pojava nove tehnologije nije nužno značila nestanak i potpuno odbacivanje stare; kao što pojava televizije nije ugasila radio, tako ni pojava digitalne fotografije nije u potpunosti izgurala film. Uvijek je postojao (relativno mali) broj fotografa koji su i dalje snimali na film, ili su paralelno koristili i film i digitaliju. No u posljednjih nekoliko godina događa se prava mala renesansa fotografskog filma. Iako su veliki proizvođači tijekom prethodnih desetljeća značajno smanjili ponudu filmova, pa čak i prekinuli proizvodnju nekih filmova koji su prije bili vr...

Đuro Janeković (1912. - 1989.) bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih fotografa 20. stoljeća. Proslavio se 1930-ih godina, bilježeći prizore svakodnevice, uličnog života i društvene stvarnosti Zagreba. Njegov rad smatra se važnim doprinosom razvoju moderne fotografije u Hrvatskoj.

Jako puno ljudi danas ima neki hobi kojim ispunjavaju svoje slobodno vrijeme. Neki čak imaju i više hobija kojima se bave istovremeno, bilo da se radi o nekoj vrsti umjetnosti, sporta, kolekcionarstva ili sličnih aktivnosti. Međutim, u društvu probleme često predstavljaju oni koji nemaju baš nikakve hobije, odnosno čiji su "hobiji" zabadanje u tuđe živote, poslove i hobije, te koji na sve imaju neki "pametni komentar". Istovremeno, najčešće vrlo malo znaju o onome što komentiraju, jer su njihova "znanja" uglavnom bazirana na predrasudama, stereotipima i snobovsko-malograđanskoj potrebi da ostave dojam vlastite "pameti" i "važnosti". Na primjer: Kada se netko ozbiljnije amaterski bavi fotografijom, jer voli vizualnu umjetnost, estetiku i stvaralački rad, sigurno će prije ili kasnije naletjeti na nekoga kome su svi fotografi "paparazzi", "voajeri" ili "potencijalni teroristi", te morati slušati gomilu pametov...

Svatko tko barem povremeno prati društvene mreže, a osobito razne kvartovske Facebook grupe, neminovno je naletio na ovu pojavu: fotografija ili video snimljeni s prozora, balkona ili “onako usput u prolazu”, popraćeno nizom “mudrosti” o tome što se radi krivo, što se ne radi, tko je nesposoban i kako je sve to, naravno, "pranje novca". Riječ je o posebnoj vrsti ljudi - prozorsko-balkonsko-birtijskim "stručnjacima" - samozvanim ekspertima za sve tuđe poslove, osobito za one poslove koje sami u životu nikada nisu radili. To su ljudi koji su duboko uvjereni da "sve znaju bolje" - kako treba asfaltirati, kositi, kopati, popravljati, čistiti snijeg, organizirati promet, odvoziti otpad, voditi grad i državu. Radnici su po njima redovito “neznalice” i “neradnici”, njihovi šefovi "budale sa kupljenim diplomama", a ako netko nešto ipak radi onda to "radi krivo". Svojstveno im je da imaju nevjerojatno puno slobodnog vremena, toliko da ...

Dok s jedne strane, kako roditelji, tako i razni dušebrižnički nastrojeni "eksperti za zaštitu djece" u svojim javnim istupima urlaju o privatnosti i sigurnosti djece, te maltene pozivaju na linč svakoga tko nedgdje, na nekom javnom mjestu (gdje privatnosti nema, zato se i zove javno mjesto!!) uperi kameru u smjeru djece, pravdajući to "zaštitom djece (od svih mogućih opasnosti)", a birokrati jednako tako nameću "zaštitnu" cenzuru lica u medijima, s druge strane malotko zapravo vodi brigu o tome što sami roditelji objavljuju na društvenim mrežama, odnosno platformama za objavu fotografija i videa (kao što su TikTok, Instagram, Facebook, YouTube...). Apologetima koji odobravaju roditeljske objave fotografija i videa djece najčešće je jedino mjerilo "prihvatljivosti" neke snimke je li snimku snimio i objavio roditelj (što im je "prihvatljivo") ili neki stranac (što im je "apsolutno neprihvatljivo", "opasno".....

Svaku sliku (fotografiju ili video) definira prvenstveno ono što je u kadru, a ne tko je, gdje, kada i čime to snimio! No da bi se to shvatilo i o tome vodilo račnuna, potrebna je inteligencija i mentalni rad, koji idiotima nedostaju. Danas, u ovo moderno doba sijanja panike i paranoje ima onih koji su negdje od nekoga čuli ili negdje pročitali da seksualno zlostavljanje djece ima neke veze sa snimanjem djece, ali su preglupi da bi shvatili kakve veze i na kakve točno snimke i snimanja se to odnosi. Ili drugim riječima, ne znaju, ili nisu u stanju shvatiti razliku između normalnih fotografija i pornografije, pa se pjene, prijete ili zahtjevaju zabrane i cenzuru čim negdje vide da netko objavi neku sliku na kojoj ima djece, ili uperi u smjeru djece neku spravu za snimanje. Prosto rečeno - samo je***o retardirani idiot nije u stanju razlikovati snimku koja prikazuje odijeveno dijete kako npr. stoji i pozira fotografu, trči za golubovima, napucava loptu, gura kolica, vodi psa, nosi školsk...

Pojam "sharenting" dolazi od kombinacije engleskih riječi "sharing" (dijeljenje) i "parenting" (roditeljstvo), a odnosi se na pojavu gdje preponosni roditelji daju u javnost putem društvenih mreža gomilu informacija o privatnom životu svojeg djeteta, uglavnom u obliku fotografija i video zapisa, zbog osjećaja pretjeranog ponosa, potrebe da se privlači pažnja na sebe i svoje dijete, te pokušaja ostavljanja dojma na okolinu kako su oni "najsavršeniji roditelji koji su ikada postojali", a nijhovo dijete "najljepše", "najpametnije", "najsavršenije" i "najnaprednije" dijete na svijetu i okolici. Uz to, takvi "sharenting" roditelji zapravo nisu svijesni da na takav način sami narušavaju djetetovu privatnost preko svake mjere, a paradoksalno je da upravo takvi koji s jedne strane redovito serviraju na instagram, facebook ili internet općenito svaki tenutak djetetovog privatnog života koji se ...