"Zabranjeno snimanje!... ovaj... Ima li tko snimku?"

Osobe koje iz entuzijazma i interesa fotografiraju razna prijevozna sredstva nerijetko su prve nevine žrtve koje, "iz sigurnosnih razloga", dolaze na udar sigurnosnih službi.

Bilo da se radi o trainspotterima (ljudima koji snimaju vlakove), planespotterima (ljudima koji fotografiraju avione), shipspotterima (ljudima koji fotografiraju brodove) ili drugim sličnim „spotterima“, nerijetko se događa da ih sigurnosne službe tretiraju kao potencijalnu prijetnju. Kao glavno opravdanje za takav pristup gotovo se uvijek navodi - borba protiv terorizma.

Takav odnos prema fotografima posebno je postao izražen nakon terorističkih napada početkom 21. stoljeća (New York i London), kada su u atmosferi općeg straha i nesigurnosti ljudi s fotoaparatima  automatski od strane "mjerodavnih službi sigurnosti" proglašeni sumnjivima, odnosno potencijalnim teroristima.

Zbog toga, dotični fotografi, dok se bave svojim hobijem, često imaju susrete sa organima reda, i moraju trpjeti izmišljanje nepostojećih zabrana, prijetnje uhićenjem ako po zapovijedi policije ili zaštitara ne izbrišu fotografije ili unište film, pa sve do bezrazložnih zadržavanja i privođenja pod često besmislenim, pa čak i smiješnim optužbama.

Poseban je problem činjenica da takve zabrane često uopće ne postoje u zakonu, nego se svode na proizvoljna tumačenja pojedinih zaštitara ili službenika. Fotografima se tako ponekad tvrdi da je fotografiranje "zabranjeno iz sigurnosnih razloga", iako se nalaze na javnom prostoru gdje takva zabrana zapravo ne postoji.

No zanimljivo je da upravo oni koji svim silama pokušavaju spriječiti snimanje raznih vozila, te provode bezrazložnu represiju nad ljudima koji se samo bave svojim hobijem, u slučaju bilo kakve ozbiljnije nesreće prvo (kojeg li apsurda!) pitaju građane, a među njima i spottere,  je li možda netko snimio događaj, kako bi se snimka mogla iskoristiti u istrazi.

Samo kao mali podsjetnik:

• Prilikom pada leta Air France 4590 (Concorde) postoji fotografija polijetanja na kojoj se vidi motor u plamenu, a postoji i video snimka koju je sasvim slučajno snimio jedan promatrač.
• Nakon pada leta Japan Airlines 123 jedna amaterska fotografija, iako snimljena iz velike udaljenosti, pokazala da je uzrok nesreće bio lom repnog stabilizatora.
• Kod pada leta American Airlines 191, koji se srušio odmah nakon polijetanja, jedan je čovjek snimio avion trenutak prije pada. Na fotografiji se jasno vidi da mu je otpao jedan motor.

U svim tim slučajevima fotografije i video snimke znatno su pomogle istražiteljima u ranim fazama istrage. A štoviše, nisu imale nikakve veze sa izazivanjem tih nesreća.

Zaključak?

Policiji, zaštitarima i svima ostalima koji brinu o sigurnosti vlakova, aviona, brodova i drugih prijevoznih sredstava daleko bi bilo korisnije da vrijeme troše na temeljite kontrole putnika i prtljage, umjesto da "iz sigurnosnih razloga" maltretiraju ljude s fotoaparatima koji stoje na vidikovcima, uz piste, na kolodvorima ili pokraj pruge.

Naime, u gotovo svim slučajevima otmica, podmetanja bombi i sličnih terorističkih napada odgovorni su bili upravo oni koji su se ukrcali u prijevozno sredstvo i sa sobom unijeli oružje ili eksploziv - a ne fotografi koji su stajali sa strane i pritiskali okidače na fotoaparatima.

Štoviše, budući da redovito borave u blizini aerodroma, željezničkih pruga i luka, često su upravo spotteri bili u mogućnosti dojaviti sigurnosnim službama neobične situacije, tehničke probleme ili sumnjivo ponašanje, a čime su su u nekim slučajevima čak doprinjeli sigurnosti.