Bagateliziranje tuđih hobija

Jako puno ljudi danas ima neki hobi kojim ispunjavaju svoje slobodno vrijeme. Neki čak imaju i više hobija kojima se bave istovremeno, bilo da se radi o nekoj vrsti umjetnosti, sporta, kolekcionarstva ili sličnih aktivnosti.

Međutim, u društvu probleme često predstavljaju oni koji nemaju baš nikakve hobije, odnosno čiji su "hobiji" zabadanje u tuđe živote, poslove i hobije, te koji na sve imaju neki "pametni komentar". Istovremeno, najčešće vrlo malo znaju o onome što komentiraju, jer su njihova "znanja" uglavnom bazirana na predrasudama, stereotipima i snobovsko-malograđanskoj potrebi da ostave dojam vlastite "pameti" i "važnosti".

Na primjer:

Kada se netko ozbiljnije amaterski bavi fotografijom, jer voli vizualnu umjetnost, estetiku i stvaralački rad, sigurno će prije ili kasnije naletjeti na nekoga kome su svi fotografi "paparazzi", "voajeri" ili "potencijalni teroristi", te smorati slušati gomilu njihovih pametovanja o (ne)legalnosti i društvenoj (ne)prihvatljivosti snimanja. Istovremeno, krajnji domet tih kritičara je okinuti selfie mobitelom za sakupljanje lajkova na društvenim mrežama.

Kada se netko aktivno bavi sviranjem nekog instrumenta, jer voli glazbu i želi aktivno sudjelovati u njenom stvaranju, sigurno će naići na nekoga tko to smatra "proizvodnjom buke" i "maltretiranjem susjeda". Ti kritičari, koji su valjda uvjereni da vrhunski glazbenici nikada nisu vježbali kod kuće, sami nisu u stanju primiti ni jedan instrument u ruke, a njihov krajnji domet je puštanje glazbe s YouTube-a.

Kada se netko bavi sakupljanjem i čitanjem stripova, legitimnog oblika umjetnosti, često naiđe na nekoga tko tvrdi da je "nenormalno da odrasla osoba čita stripove", jer su po njima "crtarije za djecu", a odrasli koji ih čitaju su "infantilni likovi nesposobni za čitanje ozbiljnih knjiga". Takvi kritičari očito ne mogu pojmiti da je mnogo stripova inspirirano ozbiljnom literaturom, ili da su sami stripovi poslužili kao inspiracija za igrane filmove.

Kada se netko bavi planinarenjem, jer želi fizičku aktivnost, boravak u prirodi i bijeg od urbanog stresa, prije ili kasnije će naići na nekoga tko to smatra "besposličarenjem". Takvi kritičari od vlastitog buljenja u mobitel ne vide nikakvu "konkretnu korist" od šetanja po planini. Njihov krajnji domet je gledanje putopisnih vlogova na YouTubeu ili Facebooku.

Kada se netko bavi, primjerice, sakupljanjem džepnih noževa, što je također legitimni hobi, bilo radi estetike, funkcionalnosti ili povijesnog značaja, prije ili kasnije naići će na nekoga tko ga zbog toga smatra "potencijalnim nasilnikom" ili "ubojicom", jer noževe doživljava isključivo kao oružje, a ne kao alat, zahvaljujući stereotipima iz loših akcijskih filmova i ponekoj budali koja maše nožem ne bi li si time produžila muškost.

Kada se netko bavi vrtlarenjem i hortikulturom, jer ga to opušta i omogućuje mu kontakt s prirodom te zadovoljstvo kada vidi rezultate svog rada, prije ili kasnije naići će na nekoga tko to proglasi "hobijem za penziće". Istovremeno, ti kritičari se žale  da su im začini, povrće ili cvijeće na tržnici "preskupi".

Moglo bi se nabrojati još mnoštvo drugih hobija i reakcija takvih "znalaca" na njih.

Na kraju, važno je reći da bagateliziranje i omalovažavanje tuđih hobija gotovo ništa ne govori o samom hobiju ili osobi koja ga prakticira. Često, međutim, otkriva puno o kritičaru koji omalovažava. Štoviše, takvi stavovi, koji ponekad prelaze u žestoka zadirkivanja, nastaju iz jednostavnog razloga: kritičar ni ne pokušava razumjeti smisao i svrhu nečijeg hobija. Takvo ponašanje može ozbiljno narušiti odnose, pa čak dovesti i do pucanja prijateljstava.