Fotografi svih zemalja, naoružajte se...

Jedna od poznatijih fotografskih prijevara je serija fotografija tzv. vila iz Cottingleyja (engl. "Cottingley Fairies") snimljenih između 1917. i 1920. godine. Radi se o seriji od pet fotografija koje su snimile Elsie Wright i Frances Griffiths, i koje su dugo vremena tvrdile kako su stvarno snimile vile - nadnaravna stvorenja iz bajki. Iako se u početku vjerovalo da su slike autentične, jer su i same autorice to tvrdile, kasnije je otkriveno da se ipak radi o prijevari. Same autorice fotografija su mnogo godina kasnije priznale da su za potrebe snimanja izrezale kartonske likove iz jedne knjige, malo ih dotjerale te ih pribadačama učvrstile na odgovarajuća mjesta. Već i u vremenu kada su slike nastale postojali su skeptici koji su upozoravali da fotografije izgledaju sumnjivo - da vile izgledaju plošno, poput dvodimenzionalnih ilustracija. Poznati skeptik James Randi je svojevremeno dao i objašnjenje o detaljima po kojima se moglo vidjeti da slike nisu autentične, a na koje...

Ovo je 5 pravila kojih se svi pridržavaju prilikom snimanja "paranormalnih" pojava:  za snimanje obavezno koristiti što nekvalitetniju kameru ili mobitel, sa što nižom rezolucijom. prilikom snimanja biti što dalje od objekta snimanja, i po mogućnosti maksimalno raširiti kadar. kameru prilikom snimanja obavezno tresti da snimka bude mutna  snimati samo u lošim svijetlosnim i vremenskim uvjetima i/ili noću  svima tvrditi da je snimljeno [umetni po želji: duh/čudovište/nadnaravna pojava/NLO].  Šalu na stranu...  U medijima, i na internetu općenito, se svako malo pojavljuju "senzacionalne" fotografije i video snimke za koje se tvrdi da prikazuju nekakve "paranormalnih" pojave; duhove, čudovišta, NLO-e, vanzemaljce.... Ono što je svim tim snimkama zajedničko, da je većina tih snimaka vrlo loša, snimljene iz vrlo velike udeljnosti i nekvalitetne do mjere da se uopće ne može razlučiti što je zapravo na slici. Naravno, povrh toga ima i slučajeva namjerno izvedenih...

 A sada nešto sasvim drugačije... Za sve one koji redovito koriste selfie štapove, Biške i njegova pjesma "Selfi štap".

U posljednje vrijeme može se primijetiti zanimljiv, ali pomalo uznemirujući fenomen za koji su zaslužni "influenceri" i slični "autori digitalnog sadržaja", koji svoje slike i videe svakodnevno serviraju na platformama poput Instagrama, TikToka ili Facebooka.. Iako dotični svojim mobitelima svakodnevno proizvode tone selfija i videa kojima bilježe kakti "spontane" trenutke, pažljivo kadrirane i filtrirane, događa se paradoks - u onom trenutku kada netko drugi u njih uperi kameru, gotovo neizostavno kreće drama - optužbe, javno prozivanje i panika. Snimanje tada postaje "neprihvatljivo", "invazija privatnosti" i "nepoštivanje granica". Još bizarnije, ponekad je dovoljno i samo pogledati u njihovom smjeru. Zabilježeni su brojni slučajevi u kojima su se influenceri, dok su snimali sadržaj u javnom prostoru, ljutili na slučajne prolaznike i ostale korisnike prostora u kojem su snimali. Ti ljudi koji su se sami postavili pred kamer...

Kada ljudi gledaju modne fotografije u modnim časopisima, uglavnom doživljavaju samo fotografije, a ne i sav trud i posao koji stoji iza njihovog nastanka. Većina vjeruje da sve fotografije nastanu tako da netko stane ispred fotoaparata, da fotograf pritisne okidač, nastane slika, te da je to sav posao. Međutim dok je to možda tako kod amaterskih snimaka, na ozbiljnim (odnosno reklo bi se "profesionalnim" ) snimanjima za kojekakve časopise i promidžbene kampanj, često iza nastanka fotografija stoji čitava "vojska" ljudi koja sudjeluje u snimanju. Tako na primjer, svako iole ozbiljnije snimanje za neki modni časopis, osim jednog ili više modela koje se vidi na slikama još uključuje uglavnom i slijedeće ljude..: 1. Fotograf Glavna i odgovorna osoba, odnosno "bog i batina" na svakom snimanju, čiji je zadatak snimiti slike. Uglavnom pobere sve zasluge (bilo pozitivne ili negativne) po pitanju snimljenih fotografija. Često je i glavni organizator snimanja koji ...

Joan Colom (1921. - 2017.) bio je katalonski (španjolski) fotograf i jedan od najvažnijih predstavnika europske ulične fotografije 20. stoljeća. Najpoznatiji je po svojim sirovim, intimnim i često kontroverznim fotografijama četvrti El Raval u Barceloni (tada poznate kao “Barrio Chino”) tijekom 1950-ih i 1960-ih godina.  

Unatrag zadnjih nekoliko godina, gotovo da nema dana da na naslovnicama domaćih medijskih portala ne iskoči neki novinski članak o Maji Šuput i njenom sinu Bloomu. Te medijske objave su uglavnom bazirane na tome kakvu je sliku ili video Maja Šuput objavila na svome Instagram profilu. I dok razne institucije za zaštitu djece već dugi niz godina uporno ponavljaju da bi sami roditelji trebali voditi računa o privatnosti svoje djece, na način da paze što, gdje i kako objavljuju o svojoj djeci, pogotovo kada su u pitanju osobni podaci i fotografije djece iz privatnog okruženja, ovaj slučaj kao da svima prolazi ispod radara. Bez obzira što ga mediji potenciraju do razine medijskog cirkusa. Zbog tih istih institucija se događa da mahom roditelji vode brigu (do razine žešće paranoje) da im na javnom mjestu ili na javnom događaju netko (nepoznat) slučajno ne uhvati dijete u kadar (dok npr. trči za golubovima ili igra nogomet), ali se nitko previše ne obazire kada se radi o detaljnim izvještajim...

Danas se u medijima nadugačko i na široko drobi o "influenceri(ca)ma". Češće nego što dijareja tjera na WC. No očito da velik dio "novinara" koji o njima pišu, urednika koji guraju takve objave te populacije koja to prati ne primjećuju u tome dvostruka pravila i poprilično licemjerje...: Dok se s jedne strane svi pjene na paparazze , fotoreportere i ostale fotografe da snimanjem (na javnim mjestima!) "narušavaju privatnost", s druge strane kao da nitko ne primjećuje da ti isti influenceri sami sebi narušavaju privatnost (u daleko većoj mjeri nego što to može neki slučajni fotograf na ulici), servirajući svojim "fanovima" i "pratiteljima" vlastitu privatnost, od fotografija i videa sebe u svim mogućim više ili manje (raz)odjevenim izdanjima, provokativnim pozama, pa do fotografija vlastitog ručka i toga dgje su bili i što su radili... Dok se s jedne strane svi dušebrižno pjene na svakoga tko negdje na javnom mjestu ili događaju u neko dj...

Čini se da se danas u našem društvu i u medijima više cijene osobe sumnjivog morala i mentalnog zdravlja, nego ljudi koji imaju talent za nešto i/ili koji nešto naporno i pošteno rade! To se nameće iz činjenice da domaći mediji danas revno prenose "senzacionalne vijesti" o fotografijama kojekakvih "Guzomirki i Sisoslava" koje paradiraju po Facebooku i Instagramu, a čiji su stvarni (glumački, pjevački i slični) talenti, te realna važnost za društvo vrlo vrlo upitni. No bez obzira na to, njih se u medijima promovira i o njima se na dugačko i naširoko piše... Štoviše, takve se čak naziva "influenceri(ca)ma". Pa se tako u svakodnevno može čitati o tome da je neka "Poznata Sisoslava razbacala sise u dekolte", ili da je neka "Poznata Guzomirka snimila selfi sa dupetom u prvom planu", te da su time "raspametile fanove". No gledajući te fotografije vrlo upitne umjetničke i dokumentarističke vrijednosti, često obilno dorađene "pho...

 

"Influenceri" su osobe koje koriste društvene mreže poput Instragrama i Facebooka kako bi na sebe privlačile pažnju javnosti... (Hrvatski naziv bi valjda bio "utjecajnik" ili "utjecatelj"). Međutim, ljudi koji imaju opsesivnu potrebu na sebe na bilo koji način privlačiti pažnju i biti u centru pažnje, najvjerojatnije boluju od nekog oblika psihičkog poremećaja koji se zove "Histrionski poremećaj ličnosti" (klasifikacija prema MKB-10, F 60.4). Naime, Instagram i slične društvene mreže su kao stvorene upravo za takve koji imaju pretjeranu potrebu za privlačenjem pažnje, i to uglavnom tako da objavljuju fotografije sebe (uglavnom "selfija") u svim mogućim pozama, situacijama i razini (raz)odjevenosti.. A dotični upravo pomoću "lajkova", (odobravajućih) komentara i broja "pratitelja" zadovoljavaju tu potrebu da budu u centru pažnje i hrane svoj ego do enormnih razmjera. Ono što je svim "Influencerima" zajedničk...

Prateći društvene mreže može se primjetiti jedan prilično očit fenomen: S jedne strane, tu su histrionični ljudi, bolesno željni pažnje, a koju privlače na sve moguće načine kojih se sjete, koriste društvene mreže upravo kako bi i na njima to činili, najčešće olako servirajući svoju privatnost ili pak tjelesne atribute "na izvol'te", svijesni da sve što objave ima mogućnost doći do velikog broja ljudi, a što posljedično zadovljava njihov poriv za privlačenjem pažnje, pogotovo kada rezultira masom pohvalnih komentara i "lajkova". Takve se u medijima danas naziva "influencerima"... S druge strane, tu su voajeri, kojima su tuđi životi i događaji bitniji od njihovog vlastitog, i koji tu brigu i voajerske porive upražnjavaju upravo vrlo revnim kopanjem po društveno-mrežnim profilima upravo ti istih histrioničnih "influencera", a koji upravo i serviraju sadržaje koji im odgovaraju. Takve se danas naziva "pratiteljima" odnosno "fanovi...

William Henry Fox Talbot (1800–1877) bio je engleski znanstvenik i inovator, pionir fotografije poznat po razvoju kalotipije, jednog od prvih fotografski procesa koji je omogućavao reprodukcije fotografija iz fotografskog negativa.  

Prilikom snimanja na film, odnosno, prilikom određivanja potrebne ekspozicije, potrebno je imati na umu da svaki film ima svoju ISO vrijednost. To zapravo znači da fotograf prilikom snimanja na jedan film, može određivati samo otvor blende ili brzinu okidanja zatvarača. (Za razliku od digitalije gdje za snimanje svake zasebne fotografije može neovisno određivati sve tri vrijednosti.) Moderni fotoaparati na film u sebi čak imaju i sustav koji prilikom ulaganja filma očita takozvani DX kod na spremniku filma, i automatski podesi ISO vrijednost ugrađenog svjetlomjera, dok se kod starijih aparata za ugrađenim svjetlomjerom ta vrijednost podešava ručno, a zatim prema njoj svjetlomjer dalje sam očitava potrebnu ekspoziciju. (Ili, ako aparat nema ugrađeni svjetlomjer, koristi se zasebni svjetlomjer koji radi po istom principu). Međutim, u nekim situacijama se može dogoditi da fotograf u nekom trenutku na raspolaganju nema film dovoljno visoke ili dovoljno niske ISO osjetljivosti. U tom sluča...

U svijetu fotografije postoje objektivi za fotoaparate koji su na glasu kao svojevrsni "jednorozi". Svi tvrde da postoje, ali ih nitko nije vidio uživo. Gotovo ih je nemoguće pronaći na oglasnicima, a kada se pojave, cijene su često astronomske. Zbog svoje rijetkosti i posebnosti nisu tek puki "komad stakla za snimanje", već ulaze u domenu kolekcionarskih predmeta i svojevrsnih "statusnih simbola" među fotografima. Neki od tih objektiva su...   Nikon fisheye 6mm f/2.8 Ovo je jedninstveni fisheye objektiv koji ima vidno polje od čak 220° stupnjeva, što znači da "vidi iza sebe". Prepoznatljiv je po svojoj masivnosti i ogromnom zakrivljenom prednjem elementu. Prema dostupnim izvorima, rađen je samo po narudžbi, a proizvedeno ih je manje od 200 komada.   Leica Tri-Elmar f/4 28-35-50mm   Ovaj Leica objektiv je neobičan i jedinstven po tome što nije klasični zoom, već njegova mehanika omogućava izbor tri različite fiksne žarišne duljine:...

Baš kao što odjeća koju odlučite nositi, hrana koju volite jesti, i ljudi s kojima se volite družiti govore nešto o vama, to čini i fotografski sustav kojega odlučite nabaviti. Sljedeća zapažanja temelje se na uskoj suradnji s raznim skupinama vlasnika kamera, te iz pripadnosti svakoj navedenoj skupini u nekom trenutku, prije ili kasnije. Onima koji pripadaju u skupinu osoba kojima nedostaje smisla za humor, ili im pak smeta svaka sitnica, preporuča se da ne čitaju dalje! Vlasnici CANON-a Cijenite prednosti posjedovanja fotografskog sustava koji prednjači u najmodernijoj digitalnoj slikovnoj tehnologiji i koji nudi mnoštvo tijela, objektiva i dodatne opreme, te opcije za svaku razinu fotografa; od amatera početnika do vrhunskih profesionalaca. Prebaciti ćete se na Nikon. Vlasnici NIKON-a Cijenite prednosti posjedovanja fotografskog sustava koji prednjači u najmodernijoj digitalnoj slikovnoj tehnologiji i koji nudi mnoštvo tijela, objektiva i dodatne opreme, te opcije za svaku razinu fo...

 

Kada se snima digitalnim aparatom, najgora stvar je kada se baterija isprazni, a rezervne nema, ili punjač nije dostupan. Postoji nekoliko "trikova" kojima se može postići da baterije u aparatu traju bar malo dulje, a svode se na izbjegavanje bespotrebnog trošenja baterije...   1. Isključite Wi-Fi, Geotagging i slično... Antene koje služe za uspostavljanje bežične veze s drugim uređajima ili GPS satelitima, troše struju i prazne bateriju.   2. Isključite stabilizaciju slike Naravno, ako na aparatu/objektivu postoji ta opcija. Sustav za stabilizaciju troši struju za pokretanje motorčića i žirskopa koji fizički pomiču senzor ili leće u objektivu kako bi stabilizirali sliku. Stabilizaciju treba koristiti samo kad je baš potrebno.   3. Isključite automatsko čišćenje senzora (Naravno, opet, ako je moguće). Kod pojedinih aparata, senzor se automatski sam čisti prilikom paljenja i gašenja aparata, a to radi tako da doslovno trese senzor kako bi s njega otpala prašina...

Ljudi često press iskaznice miješaju s akreditacijama. Iako na prvi pogled djeluju slično, radi se o dvije potpuno različite stvari. Press iskaznica nije ništa drugo nego identifikacijska isprava kojom se dokazuje da je neka osoba novinar ili fotoreporter, odnosno da je član neke novinske ili foto agencije. Ponekad i vanjski suradnici ("freelanceri") mogu imati press iskaznice. U pravilu, svaka press iskaznica sadrži ime i prezime, fotografiju, te naziv agencije ili medija za koji osoba radi, a često i dodatne podatke poput roka valjanosti i slično. Tu je važno naglasiti da press iskaznica sama po sebi ne znači automatski pravo ulaska na neki događaj niti pristup posebnim zonama - ona služi isključivo kao dokaz identiteta i statusa.   Akreditacija je, s druge strane, svojevrsna dozvola za snimanje na nekom konkretnom događaju, kojom se nekoj osobi odobrava ulazak i/ili rad na određenoj lokaciji, često i na mjestima gdje "običnoj publici" nije dopušten pristup (npr...

Robert Capa (1913. - 1954.), pravim imenom  Endre Friedmann bio je mađarski ratni fotograf i fotonovinar koji je svojim fotografijama iozvještavao iz pet ratova: Španjolski građanski rat, Drugi kinesko-japanski rat, Drugi svjetski rat, Arapsko-izraelski rat 1948. i Prvi indokineski rat.  Tijekom Drugog svjetskog rata fotografirao je u Londonu, Italiji, Sjevernoj Africi i oslobađanje Pariza, te je bio jedini fotograf na plaži Omaha kada su se saveznici počeli iskrcavati u Normandiji. Bio je suosnivač agencije Magnum Photos. Poginuo je u Indokini nagazivši na minu.

S obzirom na to da se zadnjih godina svako malo događaju ratni sukobi, možda nije na odmet reći ponešto o ratnoj fotografiji, ratnim fotografima i, nažalost, onima koji imaju negativan stav prema toj vrsti fotografije i novinarstva. Ratna fotografija, za one koji ne znaju, je vrsta dokumentarne i reportažne fotografije koja bilježi događaje u ratnoj zoni.  Uobičajeni motivi uključuju ratna razaranja, žrtve rata (od mrtvih tijela, preko ranjenika, pa do izbjeglica i ratnih zarobljenika), vojnike i vojne jedinice, te razna ratna djelovanja kao što su bitke, bombardiranja, egzekucije i slično. Česti motivi su i svakodnevni životi civila u ratnim zonama. Glavni smisao ratne fotografije jest prikazivanje razmjera rata i ratnih strahota onima koji nisu prisutni na licu mjesta, na prvoj borbenoj liniji, omogućavajući im da vide kako rat zaista izgleda. Može se reći da je svaka ratna fotografija, zbog toga što objektivno prikazuje te strahote, u svojoj suštini istovremeno i antiratna fotog...

Danas se na društvenim mrežama i raznim drugim online servisima poput YouTubea, Instagrama i sličnog, može pronaći na tone snimaka snimljenih iz raznih vozila za vrijeme sudjelovanja u prometu. Uglavnom su to snimke raznih nezgoda, nesreća, prometnih prekršaja, ali i drugih zanimljivih i neuobičajenih događaja, čudnih vozila i sličnog. Iako se snimanje mobitelom za vrijeme vožnje od strane vozača smatra korištenjem mobitela u vožnji, a što je zabranjeno i kažnjivo zakonom o sigurnosti na cestama, to ne znači nužno da su sve snimke sudjelovanja u prometu snimane isključivo mobitelom kojeg vozač drži u ruci! Naime, iako ima snimaka iz kojih se po kutu snimanja vidi da upravo vozač snima mobitelom (a snimke mobitelom je često lako prepoznati iz protog razloga jer su najčešće vertikalne), ponekad se događa da, iako je nešto snimljeno mobitelom iz ruke, po kutu snimanja bude i više nego jasno da je snimano sa suvozačkog sjedala - dakle nije snimao vozač koji vozi (i ne smije koristiti mob u...

Kako izgleda tipični napredak nekoga tko ima fobiju fotografiranja na ulici, ali se želi baviti uličnom fotografijom : 1. maštate o fotografiranju na ulici, zamišljate kako bi to bilo i kakve bi sve fotografije radili 2. gledate kroz prozor odakle bi sve fotografirali, ali se ne usudite izaći   3. izađete na balkon držeći fotoaparat u ruci, ali se ne usuđujete fotografirati   4. fotografirate s balkona super-tele objektivom samo kad ste sigurni da vas nitko ne vidi   5. izlazite na ulicu i fotografirate tele objektivom iz sjene, gdje nema nikoga i gdje vas nitko neće vidjeti   6. fotografirate na ulici tele-objektivom, ali se više ne skrivate u sjeni, samo pazite da vas nitko ne vidi   7. fotografirate tele-objektivom ignorirajući ljude oko sebe, ionako fotografirate one koji su na više od 500m udaljenosti   8. počinjete fotografirate tele-objektivom ljude koji vas primjećuju, ali još uvijek sa sigurne udaljenosti   9. fotografirate objektivim...

 

Već se mnogo puta događalo da netko, tko negdje pronađe nečije izgubljene dokumente (najčešće su to osobne iskaznice, bankovne kartice, zdravstvene iskaznice isl..), taj dokument fotografira, te fotografiju objavi na Facebooku, u nadi da će na taj način netko prepoznati i obavijestiti vlasnika, ili da će se vlasnik sam javiti kad naiđe na tu objavu. Onima koji na takav način objavljuju fotografije pronađenih dokumenata očito nije jasno slijedeće: Fotografije dokumenata sa osobnim podacima se ne objavljuju po Facebooku!   Facebook je javni medij, a što otvara puno previše prostora za moguće zloupotrebe i vrlo jednostavno omogućava da netko zloupotrijebi tako objavljene podatke, te nekome "ukrade identitet". Mnogi uopće ne vode računa o tome da u nekim slučajevima vlasnika mogu pronaći i sami ako na dokumentu piše adresa, ili pak da će se vlasnika najbrže pronaći i obavijestiti ako se taj pronađeni dokument odnese na policiju ili u instituciju na koju je taj dokument naslovl...

Na raznim blogerskim platformama, društvenim mrežama i forumima često se mogu pročitati tekstovi u kojima se pojedinci bune i optužuju druge za cenzuru jer su im obrisali komentare, fotografije i onemogućili daljnje sudjelovanje. Čini se da neki ili ne razumiju, ili iz čiste taštine namjerno ignoriraju, razliku između cenzure i moderiranja,  pri tome uz mnogo drame i lamentiranja glume žrtve. Cenzura je sustavna zabrana ili automatsko uklanjanje "nepoćudnog" sadržaja od strane nekog autoriteta (države, institucije ili same internetske platforme) s ciljem gušenja određenih ideja, stavova ili informacija. Kada netko zbog političkog, ideološkog ili svjetonazorskog neslaganja uklanja tuđe mišljenje kako ono ne bi bilo dostupno javnosti - to jest cenzura.   Moderiranje je, s druge strane, upravljanje vlastitim komunikacijskim prostorom prema unaprijed postavljenim pravilima. U kontekstu on-line platformi to znači uklanjanje neprimjerenog sadržaja. Od neprimjerenih tekstova, i fo...

Edward Weston (1886. - 1958.), Ansel Adams (1902. - 1984.) i Imogen Cunningham (1883.- 1976.) bili su istaknuti članovi fotografske skupine Group f/64 koja je zagovarala "čistu" fotografiju s maksimalnom oštrinom i bogatim detaljima. Naziv grupe odnosi se na vrlo mali otvor blende (f/64) koji omogućava veliku dubinsku oštrinu i jasnu reprodukciju svih elemenata kadra.  

Današnjim generacijama koje opsesivno snimaju selfije ponekad nije jasno kako je moguće da netko snimi samoga sebe bez da koristi selfie-štap ili drži spravu za snimanje u ruci i sam pritisne okidač. Štoviše, ima onih kojima je potpuno nepoznato, pa čak i nepojmljivo, da postoje načini okidanja fotoaparata "na daljinu", kojima fotograf može snimiti samog sebe bez da uopće drži fotoaparat u rukama, i bez pomoći druge osobe. Većina tih metoda podrazumjeva postavljanje fotoaparata na neku čvrstu i stabilnu podlogu, kao što je npr. stativ, ili (u nedostatku stativa) na neki predmet koji može držati aparat stabilno i da se ne pomiče prilikom snimanja, te podešavanje kadra koji se želi snimiti. 1. "Autoknips" "Autoknips", odnosno samookidač, je sustav na fotoaparatu koji omogućava okidanje fotoaparata sa odgodom. Stariji mehanički fotoaparati na film su uglavnom imali autoknips na oprugu (sličnu satnom mehanizmu) kojeg je prvo trebalo naviti (a nalazio se sna sm...

Digitalni aparati se ponekad znaju "zblesirati". Bilo da ne rade kako treba, bilo da javljaju nekakve "greške" ili iz nekog razloga uopće ne rade. Međutim, iako u takvim slučajevima mnogima pada napamet odmah nositi aparat u servis, ipak postoje stvari koje prvo treba pokušati učiniti, a koje mogu pomoći u samostalnom otklanjanju sitnih kvarova ili "kvarova", odnosno "blesiranja" aparata . 1. Gašenje i ponovno paljenje Gašenje i ponovno paljenje (uz eventualno vađenje/mijenjanje baterije, vađenje/mijenanje memorijske kartice, skidanje/mijenjanje objektiva i vraćanje svega natrag istim redoslijedom) ponekad pomogne. Pogotovo ako je problem zapravo u samoj bateriji, memorijskoj kartici ili objektivu, odnosno njihovim kontaktima. 2. Čitanje uputstva za upotrebu U uputstvima za upotrebu se (obično na zadnjim stranicama), nalaze upute kako otkloniti manje kvarove i "kvarove" na aparatu. Štoviše, čitanje uputstva za upotrebu može u krajnjem s...

Danas gotovo da više i nema mobitela bez ugrađene kamere. Međutim, nakon omasovljenja mobitela sa ugrađenom kamerom, a koje danas posjeduje većina poplulacije, neke pojave su s vremenom poprilično došle do izražaja. Čini se kako su upravo mobiteli s kamerama između ostaloga omogućili...: ...da se svaka šuša koja posjeduje mobitel s kamerom počne nazivati "fotografom", iako o fotografiji zapravo nema pojma, a svo "znanje" joj se svodi na znanje pritiskanja okidača i provlačenje slike kroz "umjetnički" filter. ...da se vidi koliko su pojedinci intelektualno prikraćeni s obzirom da ili ne mogu ili ne žele svladati jednostavnu radnju zakretanja mobitela horizontalno, prilikom snimanja videa. ...da po internetu i društvenim mrežama gomile fotografskog smeća snimljenog pomoću mobitela zatrpava one malobrojne smislene fotografije snimljene "pravim" fotoaparatima od stane pravih fotografa. ...da se vidi koliko su pojedinci zapravo narcisoidni i egzibicio...

I da se ponovi razlika za one koji ne znaju... Seljak je osoba koja živi na selu od ratarstva i stočarstva. Seljačina je osoba koja živi od egotripova, bahatosti i nedostatka manira. A u jednoj slici, to izgleda ovako:

Kada netko ide pisati recenziju o nečemu, očekuje se od te osobe da je znalac na tom području. Međutim kako to kod nas ponekad biva, događa se da recenzije pišu ljudi koji, blago rečeno, nemaju blagog pojma. Čisto primjera radi, u jednom domaćem informatičkom časopisu svojevremeno se (prije dosta godina) moglo čitati recenzije fotografske opreme pune gafova i nebuloza, a koje su pokazale da čovjek koji ih je pisao i nije baš "doma" po pitanju poznavanja fotografske tematike, tehnike i elementranih fotografskih pojmova... Pa je tako u jednoj recenziji jednog fotoaparata napisao kako objektiv ima "Barrelove distorzije" slike. Međutim, distorzije (izobličenja) slike nisu dobile naziv po nekom "gospodinu Barellu", već po - bačvi (engl.: barrel ). U hrvatskom jeziku se takve distorzije nazivaju "bačvaste distorzije". Suprotnost bačvastim distorzijama su tzv. "jastučaste" distorzije (engl.: pincushion ). Zatim je, u recenziji jednog SLR apara...

Razlika između amaterizma i profesije je velika. Počevši od razine stresa, pa do slobode izražavanja i kreativnosti. Kao prvo treba razlučiti što zapravo pojmovi "amater" i "profesionalac" zapravo znače jer ljudi najčešće pogrešno koriste pridjeve "amaterski" i "profesionalno" za opisivanje kvalitete nečijeg rada, gdje bi "amaterski" trebalo predstavljati "loše", a "profesionalno" bi kao trebalo biti "vrhunsko". Međutim, je li nešto "amaterski" ili "profesionalno" određuje samo je li to nešto napravio amater ili profesionalac i nema nikakve veze sa kvalitetom napravljenog - i amateri mogu snimati vrhunske fotografije, dok profesionalni mogu temeljito zaribati stvar. Naime, naziv "amater" dolazi iz latinskog "amator" (ljubitelj), a označava osobu koja se nečime bavi iz ljubavi prema tome čime se bavi. S druge strane, naziv "profesionalac" isto tako dolazi iz ...

Eugène Atget (1857. - 1927.) bio je francuski fotograf poznat po dokumentiranju ulica i gradskih pejzaža Pariza. Njegove fotografije, snimljene na prijelazu 19. u 20. stoljeće, služe kao važan zapis povijesti urbanog života i arhitekture.  

Pojedini fotografi ponekad sami sebi zadaju određene projekte. Najčešće su to "projekt 52" ili "projekt 365". Brojka označava broj dobrih fotografija koje bi trebali snimiti u godini dana. Kod "projekta 52" to bi trebalo značiti jednu dobru fotografiju u tjedan dana, a kod "projekta 365" jednu dobru fotografiju svaki dan. Međutim u takvim projektima postoje određene zamke. Kada se određuje svojevrsna "kvota" po pitanju broja snimljenih fotografija, to može rezultirati kontraefektom, na način da se projekt svede upravo na puko ispunjavanje brojčane kvote, odnosno vođenje računa o kvantiteti, a ne kvaliteti samih snimaka. Kod "projekta 52" još donekle ima "lufta" da se u tjedan dana snimi i odabere jedna dobra fotografija, što može rezultirati donekle zanimljivim krajnjim rezultatima, ali kod "projekta 365" gdje je svaki dan potrebno imati jednu kvaitetnu snimku, to je puno teže, te je veća vjerojatnost da će...

Pojedini fotografi obljepljuju svoje fotoaparate crnom ljepljivom trakom ("ducktape" trakom ili "izolirbandom").  Najčešće to rade na način da njima prekrivaju sve vidljive natpise na fotoaparatu (ime proizvođača, oznaku modela isl.), no ponekad čak idu u ekstreme da trakom obljepljuju gotovo čitav aparat. Ova pojava "obljepljivanja" aparata je češća kod profesionalaca nego amatera. Postoji nekoliko objašnjenja, odnosno razloga, zbog čega to čine...: 1. (Ne)reklamiranje proizvođača Pojedini fotografi, odnosno fotografske kompanije, jednostavno ne žele besplatno reklamirati druge kompanije (uključujući i proizvođače foto-opreme), pa to "rješavaju" ljepljenjem trake preko imena poroizvođača. Neki čak skidaju s aparata trake za nošenje s imenom proizvođača i koriste one bez natpisa. 2. (Ne)uočljivost aparata Jedna teorija kaže kako je potpuno crn fotoaparat manje uočljiv od crnog aparata sa svijetlim natpisima imena proizvođača i oznake modela, te d...

Neki ljudi su nažalost toliko inteletualno prikraćeni da shvate neke stvari, pa je potrebno opet ponavljati: Na Internet se ne stavljaju one fotografije (i video snimke) koje se i inače ne bi pokazivalo potpuno nepoznatim ljudima!   Na što se to odnosi? Prvenstveno na snimke nastale u privatnom okruženju, a u što spadaju razne intimne i privatne snimke (npr. kućne porniće, slike koje sadrže golotinju većeg ili manjeg opsega... isl.), snimke koje prikazuju nezgodne, neugodne i sramotne trenutke (npr. povraćanja, glupiranja, blamaže, failove itd.), ili pak snimke koje prikazuju kršenje nekog zakona (npr. poziranje sa oružjem za koje se ne posjeduje dozvola, gomilom ukradenog novca, isl..). Međutim, u svome nastojanju da na sebe svim silama privuku pažnju, takvi pojedinci prvo stavljaju na net sve i svašta iz svog privatnog života, da bi zatim, ako im se to iz nekog razloga i na neki način "obije o glavu", cmizdrili kako im "drugi kopaju po privatnosti". A realno ti ...

Dobar dio ozbiljnijih fotografa koji žele svoje radove prezentirati na internetu, a da ta prezentacija nije u sklopu nekog portala ili društvenih mreža gdje su njegovi radovi zatrpani među gomilom drugih radova, u jednom trentku naprave svoje vlastite fotografske web stranice. No bitno je znati što obavezno staviti na te osobne fotografske web stranice... Galerija fotografija Ovo je najbitnija stvar kod fotografske web stranice. Najbolje je fotografije podijeliti u albume ili kategorije prema temi, žanru, lokaciji ili događaju. Uz to, ne treba stavljati previše fotografija jer se nikome ne da gledati ogromne albume. Maksimalno 20-30 najboljih fotografija po albumu (pogoptovo ak ih je više) je sasvim dovoljno. Lako se naknadno, ako se snimi nešto bolje, stave nove fotografije. Kratka biografija Osnovni podaci o autoru fotografija, odnosno vlasniku web stranice. Ta biografija ne treba, odnosno ne smije, biti preopširna i previše detaljnja. Dovoljno je navesti samo neke najosnovn...

Jedna stvar koja karakterizira svakog ozbiljnijeg fotografa je vlastiti fotografski stil. Ono što karakterizira nečiji fotografski stil su izbor fotografskog žanra (odnosno izbor motiva koji prevladavaju na fotografijama), tehnikea snimanja (vrsta aparata, odnosno medij na koji se snima) i završna obrada i prezentacija fotografije (kolor, c/b, kontrast...itd). No što se tiče samog razvijanja vlastitog fotografskog stila, tu generalno postoje dva zasebna smjera, odnosno moglo bi se reći, dvije vrste fotografa...: 1. Fotografi koji pokušavaju razviti vlastiti stil Postoje fotografi koji pokušavaju "na silu" stvoriti i progurati svoj vlastiti "originalni" fotografski stil. No takvo "izmišljanje vlastitog stila" odnosno "potreba da se po svaku cijenu bude originalan" zna zapravo biti dvosjekli mač - s jedne strane, može doista značiti nekakvu originalnost, no s druge strane lako se može dogoditi da rezultira katastrofom. Često se i događa, da nadobud...

Dorothea Lange (1895 - 1965) bila je američka fotografkinja poznata po dokumentiranju siromaštva i društvenih nepravdi tijekom američke Velike depresije. Radila je za (FSA) Farm Security Administration , a njezine fotografije imale su velik društveni utjecaj i pridonijele razvoju dokumentarne fotografije kao sredstva društvene promjene.  

 Često se u raspravama o uličnoj i dokumentarnoj fotografiji zna potegnuti pitanje o tome koliko je "moralno" i "etično" fotografirati beskućnike i prosjake koje se može vrlo često vidjeti na ulicama svih većih gradova. I dok su jedni mišljenja kako je to sasvim u redu, jer (osim što predstavljaju svojevrsni "inventar" grada) prizori takvih ljudi mogu pomoći osvješćivanju i predočavanju dotičnog problema kod širokih narodnih masa, drugi tvrde kako je to samo po sebi "nemoralno", "izrabljivačko" ili čak i "protuzakonito". (ovo zadnje spada u kategoriju ortodoksnih gluposti op.a.). Prvo, ne treba zaboraviti to da su se neki od najpoznatijih fotografa, pogotovo uličnih i dokumentarnih fotografa, te fotoreportera, proslavili upravo snimajući krutu svakodnevnu realnost gradova u kojima su živjeli, a koja je uključivala upravo i ljude kao što su prosjaci i beskućnici. Tako je naš "domaći" Tošo Dabac napravio vr...

Socijalna fotografija je žanr dokumentarne i ulične fotografije koja se bavi isključivo "socijalnim slučajevima", prikazujući ljude u životnim i radnim sredinama koje mnogi percipiraju kao sramotne, diskriminirajuće i nepravedne. Počevši od beskućništva i siromaštva općenito, pa do iskorištavanja djece kao radne snage, rada u izuzetno lošim, nehumanim i opasnim uvjetima, i tome slično. Sam smisao socijalne fotografije općenito jest da prikaže ljudsku stranu siromašnih i potlačenih, te da izazove kod promatrača suosjećanje. Iako je jedno vrijeme socijalna fotografija bila vrlo popularna, danas nažalost što se tiče socijalne fotografije postoje dva velika problema. Prvi problem su sami ljudi iz socijalnih skupina - invalidi, beskućnici isl.. - koji se zbog srama i životne situacije u kojoj se nalaze (ali ponekad i razno raznih fobija i paranoje) ne vole slikati. Drugi problem su pak razni dušebrižnici kojima je neshvatljivo zašto netko uopće ima potrebu njih snimati (i pokušava...

Događalo se da su ljudi doživljavali da im policija bane na vrata sa nalogom za pretres, ili bili pozvani na obavijesne razgovore, jer su na svojim Facebook profilima, Instagramu ili nekoj trećoj web platformi, objavili fotografije oružja, ili pak fotografije na kojima poziraju s nekim oružjem. Iako je policija prilično revna po tom pitanju da "treba provoditi zakon", neugodnosti zbog takve revnosti mogu imati i potpuno nedužne, ali pomalo nesmotrene osobe - npr. one koje objavljuju sve i svašta (ne pridržavajući se one maksime da se na Facebook i internet ne stavljaju stvari koje se i inače ne bi pokazivalo posve nepoznatim ljudima), one koje ne paze na postavke privatnosti pa ju drže na "public", i/ili one koje ispod slike ne napišu o čemu se točno radi. Kada policija reagira na takve objave, to je najčešće iz dva razloga. Prvi je pokušaj utvrđivanja radi li se možda o kaznenom djelu, odnosno posjeduje li osoba možda ilegalno vatreno oružje . Drugi razlog je moguć...

 

Profiliranje po izgledu je donošenje zaključka o nekome ili nečemu isključivo na temelju promatranja vanjskog izgleda, bez ikakvog pokušaja prikupljanja bilo kakvih drugih dodatnih informacija. To je školski primjer površnosti i dokaz koliko ljudi vole suditi knjigu po koricama. Zaboravlja se ono da "ne treba suditi knigu po koricama", pogotovo ako na njima piše da je to "najbolja knjiga ikad napisana". U fotografiji je taj fenomen posebno izražen, jer je fotografija vizualna umjetnost, pa mnogi podsvjesno očekuju da i fotograf mora izgledati vizualno impresivno. Tu se pojavljuje ono što se u psihologiji naziva halo-efekt. Halo-efekt je kognitivna pristranost kod koje jedna izražena osobina osobe (najčešće fizički izgled i privlačnost) utječe na to da joj se automatski pripisuje niz drugih osobina - poput inteligencije, sposobnosti, talenta ili profesionalnosti - bez ikakvih dokaza za to. Drugim riječima, ako netko izgleda dobro, naš mozak zaključi da je vjerojatn...

Postoji nekoliko razloga zbog kojih se u današnje vrijeme fotografe i fotografiju sve manje cijeni kao vještinu i umjetnost... čak štoviše, počinje ju se na svakom koraku zanemarivati, omalovažavati i prezirati te doživljavati kao nešto negativno. 1. Dostupnost foto opreme Danas si fotoaparat može priuštiti svatko. Gotovo da i nema osobe koja danas ne posjeduje nekakvu spravu za snimanje slike, makar se pod time podrazumjevao i mobitel s ugrađenom kamerom. Naravno, ima i onih koji umjesto mobitela s kamerom imaju i "ozbiljniji" fotoaparat. Iz toga proizlazi da su danas praktički svi ljudi nekakvi "fotografi". No samo posjedovanje fotoaprata čini čovjeka fotografom jednako koliko ga i posjedovanje motorne pile čini drvosječom. 2. Tehnologijom protiv znanja Danas se u velikoj mjeri zanemaruje fotografska edukacija. Mnogima je posjedovanje "pametnog mobitela s kamerom" ili "skupog profesionalnog fotoaparata" dovoljno, s obzirom da su digitalna i rač...

Stanko Abadžić (r. 1952. u Vukovaru), jedan je od najistaknutijih suvremenih hrvatskih fotografa, poznat po svom prepoznatljivom crno-bijelom fotografskom stilu.  

Za uličnu fotografiju, većina ozbiljnijih uličnih fotografa najčešće koristi fiksne objektive od 28, 35 ili 50mm (ekvivalent za 35mm film). Izbor objektiva ovisi o sklonostima i potrebama samog fotografa. Svaka od tih žarišnih duljina ima svoje prednosti i mane... 28mm objektiv Širok vidni kut koji je pogodan u "gužvi", kad se snima iz velike blizine, ili kad se snima veće objete i skupine ljudi. Zbog širine vidnog polja može pružiti čak i pomalo neobične perspektive, no s druge strane problematično je što je njime teže "napuniti kadar". 35mm objektiv "Zlatna sredina". Ponekad nedostaje širine 28-ice, a ponekad dosega 50-ke. No u odnosu na njih predstavlja svojevrsni kompromis koji se da u većini situacija može vrlo dobro iskoristiti. 50mm objektiv Iako omogućava određenu "distancu" kod snimanja, a može se vrlo dobro koristiti i za portrete, nekada je jednostavno preuzak kada se želi u kadar obuhvatiti više ljudi ili veće stvari. 50mm vs 35mm vs ...

U digitalnoj fotografiji se često vode polemike u koji format datoteka je bolji. RAW ili JPEG. Većina današnjih naprednijih aparata omogućava snimanje u JPEG, RAW ili pak u oba formata istovremeno (JPEG+RAW). I dok jedni tvrde kako JPEG format "ne valja" i da ga koriste "amateri" i "neznalice", te da se "mora" snimati u RAW formatu, s druge strane ima onih koji smatraju da je inzistiranje na RAW formatu pretjerano, te da je JEPG sasvim dovoljan. Inače, razlika je u tome što su JPEG datoteke u aparatu obrađene i prema parametrima (određenim od strane korisnika) obrađene i komprimirane slikovne datoteke, dok je RAW datoteka "sirovi" zapis onoga što vidi senzor u trenutku snimanja, bez ikakve dodatne obrade u aparatu i bez ikakve kompresije (kompresijom se inače gubi dio podataka). Dijagram razlike između jpeg-a i raw-a   No ono što je prednost jednog, uglavnom mana je drugoga i obratno... JPEG Prednosti: gotova slika odmah iz aparata; zgo...

Fotoaparati su dizajnirani i napravljeni za dešnjake. Okidači, poluge, tipke i kotačići za opsluživanje fotoaparata jednom rukom smješteni su na desnoj strani. To naravno savršeno funkcionira kod dešnjaka. Međutim, jedan mali dio populacije, uključujući i one fotografske, je lijevoruk. Što će reći da sve kompliciranije radnje koje zahtjevaju fine motoričke sposobnosti i preciznu koordinaciju pokreta (kao npr. pisanje) rade lijevom, a ne desnom rukom. Stoga, kad god su lijevoruke osobe suočene sa fotoaparatom koji je rađen za dešnjake, osjećaj s kojim se suočavaju je otprilike onakav kao kada dešnjak pokušava pisati (ili bilo što drugo kompliciranije raditi) lijevom rukom. Ide nekako, možda uz malo vježbe se može i uvježbati, ali to jednostavno "nije to", odnosno daleko je od nekakvog "normalnog" osjećaja. Tu je lakše pojedincima kojima jedna (lijeva) strana tijela nije apsolutno dominantna, već su sposobni određene "fine" radnje obavljati bez problema obje...