Ulična fotografija bez ljudi?

Jedan od problema koje birokratsko tumačenje GDPR-a i "zaštite osobnih podataka" postavlja pred fotografe jest značajno otežavanje snimanja dokumentarne i ulične fotografije.

Naime, prema rezoniranju nadobudnih birokrata, fotografi bi pri snimanju trebali unaprijed razmišljati o tome smiju li nekoga snimiti, trebaju li tražiti dopuštenje, što će kasnije biti s fotografijom, gdje i pod kojim se uvjetima ona smije objaviti. Sve ono što pravu spontanu uličnu fotografiju čini spontanom,  tako zapravo postaje svojevrsni birokratski problem.

Jer tim istim nadobudnim birokratima očito nitko nije objasnio da ono što jako lijepo i nepogrešivo izgleda na papiru ponekad uopće nije izvedivo u praksi. Pogotovo kada netko glumi lažni autoritet za ono o čemu nema nikakva konkretna znanja ni praktična iskustva. A papir, poznato je, sve trpi.

Posljedica tog birokratskog pritiska je da se jedan dio fotografa odlučuje na autocenzuru, dok drugi pribjegavaju svojevrsnoj preventivnoj birokratskoj cenzuri prilikom objave fotografija - zamagljivanjem lica ljudi koji se na njima pojavljuju. Treći pak biraju najjednostavnije rješenje: snimaju ulice bez ljudi.

No tu se dolazi do paradoksa:
Ulična fotografija bez ljudi zapravo prestaje biti ulična fotografija. 

Ako se iz kadra ukloni ljude i njihov svakodnevni život, ono što ostaje je fotografija prazne ulice, neke zgrade, fasade ili urbanog prostora. Drugim riječima - arhitekturalna fotografija.

Dapače, moguće je napraviti izvrsnu fotografiju prazne ulice, uhvatiti neku zanimljivu igru svjetla i sjene, geometriju prostora ili nekog pročelja, ili pak atmosferu grada u trenutku kada nema nikoga. Takva fotografija može biti vizualno vrlo interesantna, samo što to sa pravom uličnom fotografijom zapravo nema veze.

Ulica sama po sebi nije ono što uličnu fotografiju čini uličnom fotografijom. Uličnu fotografiju prvenstvenoo čini život ulice koji se na njoj odvija i ljudi koji u tome sudjeluju.

No birokratski aparat tako pod paskom "zaštite osobnih podataka" i vođena deklarativno "plemenitim razlozima", zapravo nastoji ugušiti čitavu jednu granu umjetnosti!

Jer u pokušaju da "zaštiti pojedinca od svake moguće zlouporabe njegova lika i podataka", birokracija uopće ne razlikuje kontekst, namjeru ni stvarni rizik. Sve se svodi na obrasce, procedure, dopuštenja i zabrane, a u kojima birokrati žele imati zadnju riječ.