Fotografi svih zemalja, naoružajte se...

 

  "Ne postoje glupa pitanja, postoje samo glupi odgovori." - nepoznat autor Danas često, kada netko postavi neko konkretno pitanje o nečemu, u većini slučajeva od ljudi dobiva glupe i besmislene odgovore ili još gluplje omalovažavajuće opaske. Kako uživo, tako i na internetu i na društvenim mrežama. Naprosto je nevjerojatno koliko danas ima ljudi koji čak i na pitanja na koja je moguće dati vrlo kratak ("da" ili "ne") odgovor, umjesto da odgovore na pitanje, počnu baljezgati kilometarske filozofije i omalovažavajuće opaske (najčešće kako bi onoga tko je postavio pitanje prikazali kao "glupana" ili "neznalicu", a sebe kao "pametnoga"). Naime, postoje čak i situacije kada netko zbog svojih velikih intelektualnih kapaciteta barata golemom količinom informacija, ali se u nekom trenutku naprosto ne može odmah sjetiti nečega, pa postavi pitanje kako bi mu odgovor pomogao da se prisjeti. Isto tako, postoje situacije u kojima netko z...

Među fotografima ima različitih tipova ljudi, no neki su uočljiviji od drugih i pomalo (ili čak podosta) čudni... a ponekad čak i naporni. Tko god se ozbiljnije bavi fotografijom, prije ili kasnije naleti na takve... "POZER" – Tip fotografa koji troši daleko više vremena na to da izgleda kao "dobar fotograf" ili "vrhunski umjetnik", ali jako malo truda ulaže u to da to doista bude. Ili ide na to da si nabavi najbolji aparat i dodatnu opremu (po sistemu da dobra oprema sigurno znači dobrog fotografa), ili uvijek nosi sa sobom gomilu opreme (koju uglavnom ne koristi), ili pak svojim vanjskim (često ekscentričnim) izgledom pokušava ostaviti dojam vrhunskog fotografa/umjetnika. Ili sve to. No kada se pogledaju njegove snimke, pogotovo one koje objavljuje, više je nego očito da su mu znanje i kreativnost na niskoj razini, jednako kao i sposobnost da složi suvisli kadar...   "ISPROBAVATELJ" – Takav, čim vidi da netko ima najnoviji model aparata ili a...

Fan Ho (1931. - 2016.) bio je kinesko-američki fotograf i filmski redatelj. Proslavio se crno-bijelim fotografijama ulica Hong Konga 1950-ih i 1960-ih, poznatim po snažnoj igri svjetla i sjene te pažljivoj kompoziciji. Kasnije je emigrirao u Sjedinjene Američke Države, gdje je nastavio umjetnički rad.

Fotograf o fotografiji zna puno. Birokrat o fotografiji nema pojma. Fotografi se uglavnom drže svog posla - fotografairanja. Birokrati se uglavnom petljaju u tuđi posao - izmišljanjem birokracije. Fotografima je bitno fotografsko izražavanje i smislenost fotografije. Birokratima su bitni pravila i birokratske procedure, bez obzira na njihov besmisao. Fotografi, kad žele "napraviti reda", razvrstaju i izbrišu loše i besmislene fotografije. Birokrati, kad žele "napraviti reda" izmisle neki "birokratski bućkuriš" od uredbi, direktiva, rješenja, zaključaka i sličnog, a  kojima uglavnom izazovu samo još veći nered. Fotografi su rijetko kad nametljivi i nasilni, uz tek pokoju iznimku.. Birokrati su sa svojom birokracijom nametljivi i nasilni uvijek i bez iznimke!

F otografski filmovi imaju rok trajanja. On je uglavnom ispisan na kutijici i predstavlja datum do kojeg proizvođač jamči da će film, uz pravilno skladištenje i obradu, dati očekivane i predvidljive rezultate. No, to ne znači da film nakon isteka tog datuma treba baciti jer je postao neupotrebljiv ili da se na njega više ništa neće moći snimiti. Naime, s vremenom u fotografskoj emulziji dolazi do polaganih spontanih kemijskih promjena koje mogu utjecati na kontrast i reprodukciju boja, osjetljivost filma, a moguća je i pojava veće zrnatosti i tzv. "mrene". Koliko će te promjene biti izražene ovisi i o vrsti filma. Kolor filmovi i dijapozitivi općenito su osjetljiviji na starenje od crno-bijelih filmova. No postoji način kako se te promjene mogu usporiti i produljiti trajnost filma. Tako da se filmove čuva na niskoj temperaturi. U frižideru. Nije neobično pronaći film kojem je rok trajanja istekao prije nekoliko godina, pa čak i nekoliko desetljeća, a koji je, upravo zahvaljuj...

Ponekad se događa da nakon perioda intenzivne upotrebe fotoaparat jednostavno "crkne". Prestane davati znakove "života". Što će sa fotoaparatom biti nakon toga uglavnom ovisi o tome što je uzrokovalo "smrt" fotoaparata, te što je vlasnik voljan po tom pitanju poduzeti. Lom neke mehaničke komponente fotoaparata nije neki veći problem. Većina takvih kvarova može se relativno lako popraviti u servisu. Puno veći problem predstavljaju oštećenja elektroničkih komponenti, a od svega je daleko najgora stvar – korozija. Ukoliko uslijed vlage korozija napadne i izjede elektroničke komponente aparata, za digitalni aparat najčešće nema spasa. Postoje tri opcije što učiniti. Prva je najjeftinija, a zadnja najskuplja. Opcija 1. Tražiti preko oglasnika (polu)neispravan isti takav fotoaparat, kojeg netko prodaje "za dijelove". Bitno je samo da je na njemu ispravan onaj dio koji treba zamijeniti, kako bi se od dva neispravna fotoaparata pokušalo složiti jedan isp...

Usvajanje bilo kojeg znanja i savladavanje bilo koje vještine (uključujući i one fotografske), kod svake osobe prolazi kroz 4 faze. 1. Nesvjesno neznanje Osoba ne zna, niti razumije kako nešto učiniti, s time da vrlo često ni sama nije u stanju prepoznati to svoje neznanje, do mjere da sebe čak smatra „velikim znalcem“. Koliko dugo će neka osoba biti u ovoj fazi ovisi isključivo o njenoj (ne)sposobnosti da prepozna vlastito neznanje, njenoj volji za učenjem i sposobnostima shvaćanja. [ Postoje oni koji misle kako "sve znaju" o fotografiji, iako se njihovo "znanje" temelji eventualno na stiskanju okidača mobitela bez ikakvog drugog znanja o elementima ekspozicije, pravilima kompozicije i sličnome. Štoviše, što više lajkova dobiju na selfieju od ljudi koji su jednako takve neznalice, smatraju da su time veći "znalci". U ovoj su kategoriji također i oni koji su negdje nešto vidjeli ili čuli, pa smatraju da su samo na temelju toga „znalci“ ili da je ono što su...

U fotografiji s jedne strane postoji ono što se zove "stara škola" dok s druge strane, u zadnje vrijeme prevladavaju neki "moderni" i "suvremeni" fotografski trendovi koji, čini se, danas imaju popriličnu prođu u odnosu na "staru školu", ali u usporedbi sa "starom školom" pokazuju popriličnu degradaciju fotografije, kako po pitanju fotografskih znanja i vještina, tako i po pitanju tehničke izvedbe i sadržaja. Naime, kada bi se krenulo uspoređivati staru fotografsku školu i modernu (suvremenu) fotografiju to bi izgledalo otprilike ovako...: Stara škola - fotografija govori sama za sebe. Njezin sadržaj, kadar, svjetlo i uhvaćeni trenutak gledatelju prenose ono što je fotograf želio pokazati, bez potrebe za dodatnim objašnjenjima. Jedini tekst koji eventualno ide uz fotografiju je njezin naslov.   Moderna fotografija - fotografija često na prvi, a ponekad ni na treći pogled ne daje jasan odgovor na pitanje što zapravo prikazuje ili što b...

Ansel Adams (1902. - 1984.) bio je američki fotograf i pionir pejzažne fotografije, poznat po crno-bijelim snimkama američkog Zapada, osobito nacionalnog parka Yosemite. Zajedno s Fredom Archerom razvio je tehniku precizne kontrole ekspozicije i razvijanja fotografija nazvane "Zonski sustav".

Snimanje dronom iz zraka u Republici Hrvatskoj, a što je u zadnje vrijeme dosta popularan način snimanja, dobar je primjer kako nešto s jedne strane može biti vrlo jednostavno, a s druge maksimalno birokratski zakomplicirano. Dronove za snimanje iz zraka je danas moguće kupiti u gotovo svakoj malo bolje opremljenoj trgovini fotografske opreme, vrlo jednostavno, bez ikakve posebne dozvole ili papirologije. Kao što se kupuje bilo koji drugi komad fotografske opreme. Međutim, odmah nakon kupnje, počinju (birokratske) komplikacije. Prvo je to da osoba koja želi legalno letjeti i upravljati dronom, mora u većini slučajeva prvo ispuniti propisane uvjete za operatera, i položiti odgovarajući ispit za upravljanje bespilotnim letjelicama. Nakon toga mora prije svakog leta dronom, prvo provjeriti gdje je letenje dopušteno, a zatim putem odgovarajuće aplikacije prijaviti let kontroli zračne plovidbe i dobiti odobrenje, a prilikom leta pridržavati se pravila o letenju (dron u vidokrugu, udaljenost...

Jedan od problema koje birokratsko tumačenje GDPR-a i "zaštite osobnih podataka" postavlja pred fotografe jest značajno otežavanje snimanja dokumentarne i ulične fotografije. Naime, prema rezoniranju nadobudnih birokrata, fotografi bi pri snimanju trebali unaprijed razmišljati o tome smiju li nekoga snimiti, trebaju li tražiti dopuštenje, što će kasnije biti s fotografijom, gdje i pod kojim se uvjetima ona smije objaviti. Sve ono što pravu spontanu uličnu fotografiju čini spontanom,  tako zapravo postaje svojevrsni birokratski problem. Jer tim istim nadobudnim birokratima očito nitko nije objasnio da ono što jako lijepo i nepogrešivo izgleda na papiru ponekad uopće nije izvedivo u praksi. Pogotovo kada netko glumi lažni autoritet za ono o čemu nema nikakva konkretna znanja ni praktična iskustva. A papir, poznato je, sve trpi. Posljedica tog birokratskog pritiska je da se jedan dio fotografa odlučuje na autocenzuru, dok drugi pribjegavaju svojevrsnoj preventivnoj birokratskoj ...

Postoje određene fraze koje fotografi ne vole čuti, ali ih nažalost moraju slušati od drugih ljudi gotovo svakodnevno: 1. "Ovdje je zabranjeno snimanje..." Nitko ne voli biti smatran kriminalcem, pogotovo kada se bavi hobijem koji nikoga ne ugrožava, a samo zbog nečijeg nerealnog shvaćanja  "sigurnosti", "privatnosti", "prevencije terorizma", ili nekog drugog sličnog "razloga". 2. "Hajde me slikaj!" Kada fotograf snima nešto sasvim drugo i kada je na to usredotočen, ovakvi iznenadni zahtjevi znaju poprilično ometati. Osim toga, usiljena poziranja uglavnom rezultiraju usiljenim, ukočenim i zbog toga prilično nezanimljivim fotografijama. 3. "Možeš li mi  poslati slike?" Nekome tko snima sebi za gušt to uglavnom nije problem tu i tamo poslati sliku prijateljima, no očekivati od nekoga da to stalno radi, ili od onoga tko od fotografije živi da okolo ljudima besplatno dijeli slike, je ipak malo previše nerealno očekivanje...

 

Ako se gleda komentare ispod medijskih napisa o tome da je netko "priveden jer je osumnjičen" za neko kazneno djelo, može se primjetiti da jako velik broj komentatora osumnjičenu osobu odmah proglašava krivom i zaziva kaznu, ili čak linč, nerijetko srednjovjekovnim inkvizicijskim metodama. Vjerojatno je riječ o nekoj potrebi da se što prije pronađe "krivac" kako bi si takvi komentatori stvorili osjećaj "zadovoljenja pravde" i "sigurnosti", pogotovo kada se radi o slučajevima koji kod ljudi izazivaju jake emotivne reakcije. Međutim, takve reakcije često pokazuju samo nečiju naglost i površnost (a možda i neciviliziranost i sklonost sadizmu), te prije svega nerazumijevanje osnovnih pravnih pojmova.  Naime, velika je razlika između toga je li netko za nešto osumnjičen, optužen ili osuđen.   Osumnjičen znači samo da postoje određene okolnosti ili saznanja koja upućuju na mogućnost da je ta osoba možda počinila neko kazneno djelo. To još uvijek ne zn...

Ljepota ulične fotografije očituje se upravo u tome što prikazuje stvaran život i neponovljive stvarne situacije koje se svakodnevno događaju na ulici. Ne postoji neki točno propisani način kako bi "dobra" ulična fotografija trebala izgledati, dokle god slika izgleda zanimljivo; ona daje popriličnu slobodu po pitanju kadriranja, izbora tehnike (film ili digitalija) ili konačne obrade (kolor ili c/b), no postoji nekoliko stvari pomoću kojih osoba koja se bavi uličnom fotografijom može značajno poboljšati svoje ulične fotografije: Svakodnevno fotografiranje Fotografija se najbolje uči i uvježbava redovitim fotografiranjem. Osim toga, upravo je redovito fotografiranje vrlo dobro za vježbanje zapažanja, koje je u fotografiji vrlo bitno. Razna literatura i „tutorijali“ dostupni u obliku knjiga ili internetskih stranica mogu biti dobra osnova, ali ne mogu nikako zamijeniti praksu. Poznavanje mogućnosti fotoaparata Za dobru fotografiju nije potreban skupocjeni fotoaparat sa gomilom ...

Aleksander Rodčenko (1891.- 1956.) bio je ruski umjetnik, fotograf, grafički dizajner i jedan od ključnih predstavnika konstruktivizma i ruske avangarde. Poznat je po inovativnim fotografijama s neobičnim kutovima snimanja, snažnim dijagonalama i eksperimentalnom pristupu kompoziciji, čime je snažno utjecao na razvoj moderne fotografije i dizajna.  

Razlika je gotovo nikakva! Zašto? Kada bi se išlo uspoređivati birokratske funkcionere sa vjerskim fanaticima, u njihovim načinima djelovanja i rezoniranja ne bi se našlo puno razlika. Vjerski fundamentalisti svoja mišljenja i tumačenja svijeta oko sebe, odnosno "što i kako (ne)bi trebalo u nekoj situaciji raditi" izvlače na temelju svojih svetih spisa koje oni "stručno tumače".  Birokrati svoja mišljanje i tumačenja svijeta oko sebe, odnosno "što i kako (ne)bi trebalo u nekoj situaciji raditi" izvlače na temelju nekih zakona, pravilnika i uredbi, koji njima predstavljaju "svete spise" koje oni "stručno tumače". Štoviše, i jedni i drugi, kada ih se pita za neko mišljenje ili tumačenje, rade potpuno istu stvar - prvo citiraju nekakve "odgovarajuće" retke (ili iz nekakvih svetih spisa, odnosno iz nekih zakona, pravilnika ili uredbi), a zatim na temelju toga daju nekakvo svoje "nepogrešivo" tumačenje ili mišljenje. I je...

Iako klasična fotografija, koja kao medij koristi film, odnosno filmski negativ, u zadnje vrijeme doživljava svojevrsnu renesansu, jer pripadnici mlađih generacija (koje su započele svoj fotografski put na digitaliji) pokazuju zanimanje za snimanje na film, počeo se događati trend u kojem pojedinci koji snimaju na film, dostave film na razvijanje u foto-studio, traže skeniranje negativa kako bi imali digitalnu verziju snimljenih fotografija, i zatim iz foto studija "podignu" (ili zatraže dostavu e-mailom) samo digitalnih skenova negativa, dok onaj fizički negativ ostave u foto-studiju "jer im više ne treba". Takva (mora se reći čudna i vrlo glupa) praksa događa se zbog toga što pojedinci ili zaboravljaju ili uopće nisu svijesni toga da se nekada upravo negativom na filmu dokazivalo autorstvo fotografije, a u situacijama ako se dogodi da na neki način ostanu bez digitalnih skenova, a nemaju negativ koji se može ponovo skenirati, mogu se trajno pozdraviti sa svojim fo...

Povremeno se u medijima i na društvenim mrežama pojave snimke požara koje su svojim kamerama ili mobitelima snimili slučajni prolaznici. Od požara na raznim objektima, pa do zapaljenih vozila ili plovila. Redovito se u komentarima ispod tih (foto ili video) vijesti, na samim medijskim portalima ili pak na Facebooku,  nađe ljudi koji kritiziraju snimatelje frazom " Zašto je snimao, zašto nije pomogao "? Takvi dežurni moralisti, generali poslije bitke i pljuvači po snimateljima očito da su jako brzi kad treba izbacivati napamet naučene (demagoške) fraze, ali očito imaju povećih problema sa intelektualnim procesiranjem nekih stvari... Prva stvar - kako bi točno neki slučajni prolaznik uopće mogao pomoći u situaciji kada npr. gori automobil? Da li bi on po njihovom rezoniranju "da pomogne u situaciji" trebao možda raskopčati hlače, izvaditi "malog" i mokriti po vatri? Ili možda raditi nešto drugo? (izuzev da nazove vatrogasce da dođu ugasiti požar - a samo oki...

 Što se dogodi kada fotografi (pre)ozbiljno doživljavaju fotografiju?

Vid se smatra najvažnijim osjetilom, jer njime čovjek prima 80% informacija o svojoj okolini. Ne treba ni pričati koliko je vid važan za bavljenje fotografijom (iako ima ljudi koji se unatoč slabovidnosti ili čak potpunoj sljepoći više ili manje uspješno bave fotografijom). Ako se izuzmu dalekovidnost, kratkovidnost i astigmatizam, koji su daleko najčešći poremećaji vida, ima i drugih vrlo čestih stanja i bolesti koja privremeno ili trajno smetaju, oštećuju ili uništavaju vid. Neka od tih stanja i bolesti su...: Daltonizam Daltonizam je poremećaj raspoznavanja boja u većoj ili manjoj mjeri, koji varira od toga da osoba ne vidi jednu od osnovnih boja (crvenu, zelenu ili plavu), pa do toga da boje ne vidi uopće, tj. svijet vidi monkromatski (crno-bijelo). Plutajuće čestice Plutajuće čestice ( floateri , mušice..) nisu opasne same po sebi, ali mogu, pogotovo ako su veće, biti prilično iritantne zbog toga što osoba stalno vidi "flekice" i "paučinu" kako lepršaju u vid...

Za one koji ne znaju " kvaka 22 " je izraz koji se odnosi na paradoksalnu i bezizlaznu situaciju iz koje se ne može pobjeći jer su pravila u međusobnoj suprotnosti. Kao npr. u situaciji tipa: "Ako nemaš iskustva nitko te neće angažirati, a kako da bez angažmana stekneš iskustvo?" Taj princip je vrlo primjenjiv na domaću praksu u kojoj nekom "anonimnom" fotografu, koji još nije napravio samostalnu izložbu, niti jedna "ozbiljnija" galerija ili izložbeni prostor neće ni razmotriti mogućnost da mu da na korištenje svoj prostor kako bi napravio izložbu.  To čak ide do mjere da se uopće niti ne želi pogledati autorove radove, jer im je to "gubitak vremena" (zbog pretpostavke da ako je netko "anonimus" onda "sigurno ne valja"), dok s druge strane, u situacijama kada je netko "poznati fotograf", "ime" ili član neke od razvikanih fotografskih ili umjetničkih udruga, bez pardona dobiva termin za izložbe, ča...

Mike Disfarmer (1884. - 1959.) bio je američki fotograf koji je snimao portrete običnih ljudi u ruralnom dijelu Arkansasa. Snimao je uglavnom studijske portrete lokalnih ljudi - farmera, obitelji, vojnika, parova - minimalistički, bez uljepšavanja i dekoracije. Iako za života nije bio široko poznat, smatra ga se važnim predstavnikom američke dokumentarne fotografije 20. stoljeća.

Kad god se govori o fotografiji, vrlo često se miješaju autorsko pravo i pravo osobnosti. Radi se o dvije različite stvari koje štite različite interese. Autorsko pravo štiti fotografa kao autora i njegovu fotografiju kao autorsko djelo. Fotograf kao autor fotografije u pravilu ima pravo odlučivati kako će se fotografija koristiti, umnožavati, objavljivati i distribuirati. Npr. Činjenica da je netko dobio fotografiju od fotografa, ili to što je fotografija javno dostupna, ne znači automatski da je smije slobodno koristiti. Pravo osobnosti odnosi se na zaštitu dostojanstva osobe čiji lik je prikazan na fotografiji. Ono štiti njezin ugled, čast, dostojanstvo i osobni identitet. Zato fotograf može biti autor fotografije, ali to samo po sebi ne znači da fotografiju neke osobe može objaviti ili koristiti u nekom omalovažavajućem i pogrdnom kontekstu.

Glupave, apsurdne, nedorečene i nebulozne uredbe i zakoni, zasnovani na lažnim argumentima i nebuloznim pretpostavkama, a donešeni uz obilje propagande kako se to sve radi iz "plemenitih razloga"  koji će "sigurno spiječiti zločine", najčešće služe samo tome da s jedne strane nedužnim ljudima bezrazložno otežavaju život i rad, i da pri tome varaju naivne (koji zaista naivno veruju da slovo na papiru nešto sprečava) i prave od njih budale. Sasvim je normalno da takvi zakoni i uredbe prije ili kasnije naiđu na popriličan otpor, izbjegavanje, masovno nepoštivanje i ignoriranje, ili čak i na snalaženje i "zaobilaženje" tih zakona i uredbi. Tako je svugdje u svijetu, a ne samo kod nas... GDPR po tom pitanju nije iznimka, i od trenutka stupanja na snagu zbog svoje restriktivnosti i nedorečenosti naišao je na otpor kod fotografske i snimateljske populacije, i to iz više od nekoliko razloga: 1. Birokrati koji su napisali GDPR , kao i oni koji ga vrlo restriktivno...

Razvoj i napredak sustava umjetne inteligencije posljednjih nekoliko godina omogućio je da su AI sustavi u stanju stvoriti toliko uvjerljive prizore da ih je na prvi pogled, bez vrlo detaljne analize, često gotovo nemoguće razlikovati od stvarnih fotografija ili videosnimaka. I dok jedni umjetnu inteligenciju vide kao korisni alat koji ubrzava rad i omogućava veću kreativnost, s druge strane se pojavljuju i problemi vezani uz nekontroliranu i neetičku upotrebu AI tehnologije. Štoviše, njeno korištenje već i sada ima utjecaj na fotografe i videografe, ali i na sve druge ljude koji su svakodnevno na neki način u doticaju sa vizualnim sadržajima. Dotjerivanje fotografija uz pomoć AI-ja Obrada fotografija nije nikakva novost, s obzirom na to da fotografi obrađuju fotografije otkad fotografija postoji kao medij i umjetnička disciplina. Osim klasične obrade u tamnoj komori, posljednjih nekoliko desetljeća koriste se razni računalni programi (poput Photoshopa). Međutim, velika je razlika izme...

 

Prošlo je točno šest mjeseci otkako je NovaTV ubila Blog.hr. Bila je to platforma na kojoj su mnogi domaći blogeri stasali i odrastali, godinama pisali i koja je nakon 22 godine svojeg postojanja jednostavno ugašena nečijom poslovnom odlukom. I to otprilike u maniri kao da se briše cache računala, kao da se u otpad bacaju suvišne i nepotrebne datoteke, a ne kao da se uništava nešto što je velik broj ljudi godinama stvarao. Koliko god Blog.hr kao platforma možda nije bio savršen, jedna svakako pozitivna stvar bila je što je imao naslovnicu koja je bila centar svih blogerskih zbivanja, te svojevsrsno okupljalište na kojem se moglo čitati nazanimljivije stvari koje su blogeri napisali i gledati fotografije koje su snimili i objavili.  Danas, svi oni blogeri koji su nastavili pisati na drugim pratformama, uključujući i ovu, moraju se doslovno tražiti po bespućima interneta. Više ili manje uspješno. Oni ostali koji nisu, nažalost, ostali su bez svega...