Kako postati bolji ulični fotograf?

Ljepota ulične fotografije očituje se upravo u tome što prikazuje stvaran život i neponovljive stvarne situacije koje se svakodnevno događaju na ulici.

Ne postoji neki točno propisani način kako bi "dobra" ulična fotografija trebala izgledati, dokle god slika izgleda zanimljivo; ona daje popriličnu slobodu po pitanju kadriranja, izbora tehnike (film ili digitalija) ili konačne obrade (kolor ili c/b), no postoji nekoliko stvari pomoću kojih osoba koja se bavi uličnom fotografijom može značajno poboljšati svoje ulične fotografije:

Svakodnevno fotografiranje

Fotografija se najbolje uči i uvježbava redovitim fotografiranjem. Osim toga, upravo je redovito fotografiranje vrlo dobro za vježbanje zapažanja, koje je u fotografiji vrlo bitno. Razna literatura i „tutorijali“ dostupni u obliku knjiga ili internetskih stranica mogu biti dobra osnova, ali ne mogu nikako zamijeniti praksu.

Poznavanje mogućnosti fotoaparata

Za dobru fotografiju nije potreban skupocjeni fotoaparat sa gomilom funkcija. Ponekad je dovoljan jeftini aparat sa samo jednom-dvije funkcije, a da bi se dobila dobra fotografija, potrebno je samo znati točno što fotoaparat može i kako. Tu je prvenstveno važna predodžba o vidnom polju fotoaparata – na taj način i bez gledanja kroz aparat fotograf može imati predodžbu što bi otprilike uhvatio na slici da se odluči na snimak.

Biti blizu onoga što se želi snimiti

Robert Capa je rekao: "Ako slika nije dobra, nisi dovoljno blizu." U ovome ima puno istine; snimanje iz blizine, normalnim ili širokokutnim objektivima, daje veći osjećaj "intimnosti" na slici i doživljaj kao da se promatrač doista nalazi na mjestu događaja. S druge strane, teleobjektivi možda daju snimatelju osjećaj "sigurnosti" s obzirom na to da snima iz veće udaljenosti, no istovremeno se na slici gubi perspektiva.

Snimanje lica, a ne naličja

Ljudsko lice je samo po sebi vrlo zanimljivo i nečiji izraz lica može puno doprinijeti kvaliteti neke slike. Međutim, mnogi izbjegavaju snimanje ljudi "sprijeda", prvenstveno jer ih je (uglavnom opravdano) strah moguće reakcije ljudi na fotoaparat (pogotovo onaj malo veći). No kako kaže jedna stara poslovica, "tko ne riskira, ne profitira".

Eksperimentiranje

U ovom smislu to bi značilo pokušati snimiti nešto na ulici iz nekog neobičnog ugla ili rakursa, a ne iz uobičajene točke gledišta ljudskog oka. Svaki takav eksperiment može u konačnici rezultirati vrlo zanimljivim slikama.

Brzina zapažanja i djelovanja

U uličnoj fotografiji bitna je brzina odabira motiva i njegovog snimanja. Situacije se na ulici pojavljuju vrlo brzo i jednako tako brzo nestaju, a ponekad šansa za snimanje nečega traje kraće od jedne sekunde. Fotoaparat je puno bolje nositi u ruci da u svakom trenutku bude spreman za snimanje, nego da visi oko vrata, preko ramena ili u torbi.

Snimanje bez prethodnog traženja dozvole

Smisao ulične fotografije je upravo uhvatiti spontanost ljudi na ulici; onog trenutka kada se nekoga pita za dozvolu, ta spontanost najčešće nestaje i osoba ili počne pozirati (najčešće ukočeno i neprirodno) ili počne izbjegavati kameru (a ponekad čak i vrijeđati fotografa i svađati se). Iako mnogi smatraju da je traženje dozvole znak nekakve "uljudnosti", u većini slučajeva ono zapravo češće znači gubitak vremena ili može predstavljati nemoguću misiju.

Proučavanje radova starih majstora

Iako je smisao fotografije prvenstveno inovacija, a ne imitacija, stari majstori ulične i dokumentarne fotografije, kao što su Henri Cartier-Bresson, Robert Doisneau, Garry Winogrand i drugi, često služe kao uzor novim generacijama uličnih fotografa, a njihovi radovi mogu poslužiti kao predodžba kako bi otprilike dobra fotografija trebala izgledati.