Stupidizacija medija

Osnovna funkcija medija bi trebala biti objektivno informiranje građana o bitnim stvarima koje utječu na njihove svakodnevne živote - o ekonomiji i gospodarstvu, novim ili izmijenjenim zakonima, poreznim reformama, političkim odlukama, radu institucija, tragičnim događajima ili stvarnim društvenim problemima.

Informirani građani u stanju su donositi razumne odluke i smisleno sudjelovati u svakodnevnom i  javnom životu.

Međutim, unatrag zadnjih petnaestak-dvadesetak godina primjetan je trend da se u mainstream medijima sve manje i manje prikazuju takve vijesti, a sve više i više potpuno trivijalni i antiintelektualni sadržaji.

Danas je dovoljno otvoriti bilo koji veći mainstream internetski portal i pogledati naslovnicu - uz tek poneku ozbiljniju vijest, čitatelje uglavnom dočeka poplava trivijalnosti - galerije fotografija s društvenih mreža, tračevi i nagađanja o poznatima, pseudo-znanstveno-psihološki članci o banalnostima, te beskonačne "šokantne" ili "nevjerojatne" priče i "novinske patke" o pojedinim ljudima ili događajima koje zapravo niti ikoga zanimaju, niti imaju stvarnu važnost za društvo.

Sličan trend se vidi i na televiziji. Televizijske emisije koje su nekada imale intelektualnu i obrazovnu funkciju, te kulturnu komponentu, sve više se guraju u kasne noćne termine ili se potpuno uklanjaju iz programa. Umjesto njih, u udarnim terminima se emitiraju razne reality emisije i "talent showovi", uz pokoju tv-seriju čiji su zapleti, sadržaj i kulturološki značaj na razini priča za osnovnoškolski uzrast.

Kvalitetni medijski sadržaji kojima se pokušava objasniti prirodu, znanost, povijest, gospodarstvo, ekonomiju ili svakodnevna društvena zbivanja zamijenjeni su programom koji ima svrhu biti lako probavljiv i emocionalno stimulativan, bez ikakve stvarne informativne, intelektualne ili kulturne komponente.

Iz toga se može vidjeti da u današnjim medijima forma postaje važnija od sadržaja, a spektakl i senzacionalizam važniji od činjenica i važnih relevantnih informacija.

Naime, istraživački tekstovi ili emisije, detaljne analize društvenih zbivanja i slične, iole kompleksnije teme, zahtijevaju vrijeme, novac i angažman novinara, ali i određenu koncentraciju te intelektualni rad čitatelja ili gledatelja. S druge strane, trivijalni sadržaji od novinara često ne zahtijevaju ni da napuste redakciju, jer sve izvore za "vijesti" nalaze na internetu i društvenim mrežama, a od publike se traži tek refleksni klik na zagonetni naslov.

Štoviše, na digitalnim platformama se danas vrednuju samo potencijalni "klikovi", jer oni znače gledanost, a veća gledanost znači i veću zaradu, dok je sama smislenost sadržaja algoritmima zapravo totalno nebitna.

U takvom medijskom okruženju važnija "vijest" često bude što je neka političarka odjenula, i je li njena haljina u skladu s torbicom i cipelama, a ne kakvu je političku odluku donijela, za koji zakon glasala, i kakav to u konačnici ima utjecaj na društvo.

Ili se pak događa da se npr. neka teška prometna nesreća, u seriji senzacionalnih članaka (u maniri medijskog cirkusa) secira do totalno nebitnih detalja, pa više uopće ne bude važno što se zapravo dogodilo, kada, kako i zašto, te koliko je ljudi stradalo, već je bitnije koje boje je bila majica vozača i što su žrtve nesreće jele za doručak.

Posebna kategorija u čitavoj priči su "vijesti" o "influencerima" - osobama koje putem društvenih mreža privlače pozornost na sebe, a što onda mediji potenciraju dajući im medijski prostor na način da od njihovih objava stvaraju "senzacionalne vijesti" - o tome što je netko od njih jeo, pio, gdje je bio, što je "pametno" poručio pratiteljima i javnosti, i je li se posvađao s nekim drugim "influencerom".

Uz sve to, pravog zabavnog i humorističnog sadržaja gotovo više ni nema. Satira, inteligentna komedija i drugi oblici humora sve su rjeđi, često i zbog dušebrižnog opreza da se neka "manjinska" ili "ugrožena" skupina slučajno ne bi osjetila "uvrijeđenom" i "obespravljenom". Posljedica je svojevrsna praznina u medijskom prostoru koja se sve češće popunjava najjeftinijim oblikom senzacionalizma i infotainmenta.

Društvo koje je konstantno izloženo takvom banalnom i antiintelektualnom medijskom sadržaju kojim se sustavno zatrpava medijski prostor (do mjere da istiskuje relevantne vijesti) postupno se navikava na gluposti i površnost, a kritičko razmišljanje i racionalno djelovanje postaju nepoželjni, te polako ustupaju mjesto impulzivnim emotivnim reakcijama, senzacijama i drami. Publika koja je u stanju samo reagirati na senzacionalističke medijske podražaje, ali ne i razmišljati, pretvara se u populaciju koja nije u stanju sama riješiti ni najjednostavnije životne i egzistencijalne probleme.