Neki od problema fotografije u Hrvatskoj

1. Ne postoji organizacija na razini države koja bi zastupala i štitila sve fotografe 

Iako postoji nekoliko organizacija u smislu strukovnih i umjetničkih udruga (poput npr. udruge fotoreportera, ULUPUH-a isl.) te mnogobrojni fotografski klubovi, ne postoji niti jedna krovna organizacija na razini čitave države koja bi svim fotografima, bilo amaterima bilo profesionalcima, pružala i pravnu zaštitu u slučaju narušavanja njihovih prava, te se aktivno borila protiv birokratske tiranije prema fotografima koja u zadnje vrijeme (kako u ostatku EU tako i kod nas) uzima sve više maha.

2. Ne postoje kvalitetni domaći fotografski časopisi 

Trenutno u Hrvatskoj ne postoji časopis koji se bavi isključivo umjetničkim i estetskim aspektom fotografije, u smislu prezentacije fotografija raznih autora, bez suvišnih tehnikalija i sličnih kompliciranja. Moguće da dio problema možda leži u činjenici da je Hrvatska malo tržište za takvu vrstu specjaliziranog časopisa, no s druge strane, možda je tržište premalo upravo zbog toga što se kod nas fotografija u zadnje vrijeme jako malo cijeni kao ozbiljna umjetnost. 

3. Ne postoje kvalitetni domaći fotografski portali 

Unazad nekoliko godina nekoliko fotografskih portala se ugasilo, a oni koji još uvijek egzistiraju su u najboljem slučaju na razini mediokriteta. Do relevantnih i kvalitetnih informacija iz svijeta fotografije je vrlo teško doći. 

4. Ne postoji muzej fotografije 

Ne postoji muzej koji bi bio tematski vezan isključivo za fotografiju. Postoji nekoliko kolekcija, arhiva, zaklada i muzeja specijaliziranih za pojedine žanrove fotografije (npr. Arhiv Tošo Dabac ili Muzej ratne fotografije). No ispada da u zemlji koja ima muzeje svega i svačega, ponekad i prilično bizarne, ne postoji opći tematski muzej koji bi sustavno čuvao, proučavao i izlagao radove svih značajnih i relevantnih fotografa. Muzej koji bi imao stalni postav o povijesti i tehnologiji fotografije te omogućavao redovito održavanje fotografskih izložbi - kako ozbiljnih profesionalnih fotografa, tako i naprednih amatera.

5. Ne postoji kvalitetno fotografsko obrazovanje 

Bilo da se radi o srednjoškolskom školovanju za fotografe, ili smjeru kamere na akademiji, mogu se čuti razne priče da se tamo uopće ne potiče razvoj nečijeg fotografskog talenta, već se se od polaznika zahtjeva da se "ukalupe" u zadanu šablonu koja je ili propisana školskim programom ili (samo)voljom mentora. A takav pristup svodi i srednju školu i akademiju na "kulturne ustanove za zaglupljivanje prirodnih genija". S druge strane, te iste škole antitalentima nerijetko daju lažan osjećaj nadmoći da su "veliki umjetnici", jer su završetkom školovanja uspjeli zadovoljiti propisanu formu. 

6. "Fotograf je fotografu vuk"

Umjesto toga da se fotografi međusobno doživljavaju kao kolege, te jedni druge podržavaju i međusobno se pomažu, kod nas se puno češće događa egotriperaška kompetitivnost, te se fotografi gledaju kao najljući neprijatelji. Pogotovo se takve stvari mogu vidjeti od strane onih koji su "akademski obrazovani" i onih koji "profesionalni fotografi", u odnosu na "neobrazovane amatere", pogotovo ako bi ti vrlo ozbiljni amateri, unatoč tome što nisu akademski obrazovani, samo zahvaljujući talentu, entuzijazmu i upornosti naprave zapaženiju (kako domaću tako i međunardonu) fotografsku karijeru od nekog "akademski obrazovanog". 

7. Medijsko promoviranje mediokriteta

Dok se u medijima, novinama i internteskim portalima izdašno forsiraju "vijesti" o kojekakvim "influenceri(ca)ma" upitne društvene važnosti i talenta (a koji štancaju selfije kao na traci), te fotografskim mediokritetima koji se više furaju na stil nego na stvarni talent, sposobnosti i kvalitetu svojih fotografskih radova, vrhunske fotografe se rijetko kada spominje, ako uopće! Čak štoviše, o njima se više piše nakon što umru nego za njihova života. 

8. Zakonska regulativa o fotografiji je jedna velika siva zona 

Iako u domaćim zakonima postoje zakonski članci koji se direktno bave fotografijom i foografiranjem, a neke od tih odredbi su vrlo egzaktne, postoje i one koje su toliko neodređene i opće da ih svaka šuša može tumačiti na svoj (uglavnom restriktivni) način. To pak rezultira da zakone "stručno" tumači birokracija upitne kompetencije, a popriličan broj ljudi koji se ne bavi fotografijom se uglavnom oslanja na rekla-kazala dezinformacije i urbane mitove koji se tiču (i)legalnosti fotografiranja i snimanja, pogotovo na javnim mjestima. 

9. Hipertrofija (anti)fotografske birokracije 

Danas se, zahvaljujući kojekakvim EU direktivama i uredbama i kaotičnom domaćem zakonodavstvu, fotografijom bavi birokracija, a od fotografa se zahtjeva da se bave birokracijom umjesto fotografijom. Pri tome se praktički, od strane birokrata, svako snimanje zabranjuje i/ili proglašava "opasnim" ili "narušavanjem tuđih prava" ako se ne ispoštuje od birokratskog aparata nametnuta birokratska procedura (čitaj. gubljenje vremena na papirologiju i kojekave "dozvole", "privole" i "provjere").

10. Podcjenjivanje fotografskog posla 

I dok nekim zemljama postoje, kod nas ne postoje nikakvi propisi o fotografskim tarifama - nije propisano koliko fotograf koji zarađuje od svojih fotografskih usluga smije tražiti za svoj rad i radove, odnosno koliko su oni koji žele za nešto angažiraati fotografa i koristiti njegove fotografije dužni minimalno honorirati njegov rad! Pa se danas cifre kreću od astronomskih, koje traže "fotografske face" za bilo kakvo (pa čak i bezvezno snimanje), pa do mizernih ponuda koje nude neki koji "traže nekoga da im pofotka nešto", ali mu umjesto u novcu namjeravaju "platiti" u "promociji" ili "referencom u životopisu".