Da se predstavim i opišem svoj fotografski put

Fotografijom se, amaterski, više ili manje aktivno bavim 20ak godina, od jeseni 2005. No sa fotografijom sam u kontaktu zapravo od rane mladosti.

Prvi fotoaparat, nekakav bezimeni "idiot", dobio sam kao poklon za Božić kada mi je bilo 10 godina. Sa njim sam napravio svoje prve fotografske korake. To se uglavnom svodilo na snimanje školskih izleta, školskih priredbi i rođendana. Tada je jedan film znao trajati nekoliko mjeseci, a znalo je proći i nekoliko godina dok je došao na red za razvijanje.

Nekoliko godina kasnije, u 8. razredu osnovne škole, prvi put sam, nakon malo moljakanja, dobio u ruke "pravi" fotoaparat. Zenit TTL. Za potrebe snimanja razrednih dogodovština na tzv. malom maturalcu, povodom kraja osnovne škole. Međutim, taj pokušaj je neslavno propao. Spoj moje mladosti, neznanja, neiskustva, savjeta da "za dobru sliku treba puno svjetla", te činjenice da na aparatu svijetlomjer nije radio, rezultiralo je time da su gotovo sve slike (sa dva filma koja sam ispucao) bile debelo preeksponirane. Naravno da me to poprilično obeshrabrilo.

Malo nakon toga, otprilike na početku srednje škole, u ruke mi je slučajno došla knjižica "Popularni kurs fotografije" Živojina Jeremića. Iz nje sam naučio svoja prva prava fotografska znanja o fotografiji, aparatima, objektivima, filmu, osjetljivosti, ekspoziciji, kompoziciji, motivima i foto-kemiji. Međutim, ozbiljni povratak fotografiji odgodio je nedostatak vremena i novaca uzrokovan srednjoškolskim obavezama. Uglavnom opet se sve svodilo na snimanje rođendana i izleta "idiot" kamerom.

Veliki obrat dogodio se 2005. godine. U predvorju fakulteta koji sam tada pohađao postavljena je izložba crno-bijelih fotografija jedne kolegice s fakulteta, povodom njezinog preranog odlaska. To me inspiriralo da pokušam ponovo uzeti fotoaparat u ruke i ozbijno se posvetim fotografiji. Kupio sam "za probu" jedan crno-bijeli film i njime napunio Zenit. Svjetlomjer sam ovaj put osposobio, i to pomoću baterije iz kalkulatora i komada aluminijske folije.

Iako mi je za ispucavanje tog prvog filma trebalo gotovo mjesec dana, ovaj put su fotografije sasvim dobro ispale. Nakon tog filma uslijedio je još jedan. Pa još jedan... Nažalost, zbog tereta godina i intenzivne upotrebe, Zenit se ubrzo pokvario, a unatoč popravku više nije bio sasvim pouzdan.

S obzirom da su filmovi i njihovo razvijanje već tada bili skupi, pao je zaključak kako bi možda bilo bolje da prijeđem na "digitaliju". Iako sam imao nešto svoje ušteđevine, to nije bilo dovoljno za novi digitalni SLR fotoaparat. Međutim s obzirom da sam ozbiljno u to "zagrizao" roditelji su odlučili dati svoj doprinos i 2006.godine sam od roditelja dobio na poklon svoj prvi digitalni SLR fotoaparat.

Odabir žanra, ulične i dokumentarne fotografije, bio je jednostavan, s obzrom na to da su prve fotografije sa kojima sam došao u dodir bile upravo ulične  fotografije starih majstora poput Toše Dabca, Henri Cartier-Bressona, Gary Winogranda i Robert Doisneaua.

Ubrzo nakon toga sam se putem interneta počeo povezivati sa drugim fotografima, uglavnom na fotografskim forumima i foto-portalima (poput mi3dot, Fotozine.org, Forum.hr...), radi razmjene iskustava, praktičnih savjeta i općenito upoznavanja i druženja sa istomišljenicima.

Danas, 20-ak godina kasnije, i dalje snimam, iako zbog prirode posla koji radim, i ne baš najboljeg zdravstvenog stanja nisam baš u mogućnosti snimati onoliko redovito i često koliko bih zapravo želio...