Apollo i teorije urote

Teorije urote danas su u modi. Gotovo da nema nijednog aktualnog ili povijesnog događaja koji neki ljudi ne pokušavaju prikazati kao nekakve "urote", "zavjere", "lažiranja", "obmane" i tome slično.

Jedna od danas izuzetno popularnih i rasprostranjenih teorija urote jest upravo ona o američkom svemirskom programu "Apollo" i spuštanju ljudi na Mjesec. Konkretno, pobornici ove teorije urote tvrde da se spuštanje ljudi na Mjesec nikada nije dogodilo te da je to sve bila jedna velika laž i obmana. Štoviše, neki od pobornika ove urote su tzv. ravnozemljaši - ljudi koji tvrde da je Zemlja ravna ploča.

Među popularnije "dokaze" i "argumente" kojima pobornici teorije urote godinama nastoje osporiti to da su ljudi doista bili na Mjesecu spadaju oni koji se tiču NASA-inih fotografija snimljenih za vrijeme trajanja Apollo misija na mjesečevoj površini i opreme za snimanje. Tvrde kako je sve lažirano te da su sve fotografije snimane u nekakvom studiju, ili čak stvorene pomoću CGI tehnologije, koja u vrijeme Apollo misija nije postojala.

Potpuno identična stvar događa se i danas u jeku svemirskog programa Artemis, kojima se, nakon više od 50 godina, ljudi ponovno vraćaju na Mjesec.

Sve fotografije snimljene na Mjesecu za vrijeme misija Apollo snimane su posebnim Hasselblad kamerama koje su bile prilagođene za funkcioniranje u vakuumu i u ekstremnim temperaturnim uvjetima (po pitanju konstrukcije, izolacije i podmazivanja mehanizma). Štoviše, kamere su bile robusne i maksimalno pojednostavljene, s automatiziranim namatanjem filma kako bi njihovo korištenje bilo što lakše za osobu u svemirskom odijelu. Da bi snimili sliku, astronauti su morali samo pritisnuti okidač.

Pobornike ove teorije urote može se općenito podijeliti u dvije kategorije. U prvu skupinu spadaju ljudi koji su stvorili mit o dotičnoj uroti i to lansirali u javnost, predstavljajući na prvi pogled vrlo uvjerljive "argumente" i "dokaze". Druga skupina su gorljivi sljedbenici ovih prvih, koji takve teorije urote zbog vlastite površnosti nekritički progutaju te ih je nakon toga, poput kakvih vjerskih fanatika, i najčvršćim dokazima nemoguće razuvjeriti da su u krivu.

Općenito, gorljivi sljedbenici ove teorije urote na sve pokušaje razuvjeravanja najčešće reagiraju tako da a priori odbacuju sve dokaze koji su u suprotnosti s njihovim uvjerenjima (tj. zabludama), nazivajući ih "propagandom", "muljanjem" i sličnim, dok u iznošenju svojih "dokaza" i "argumenata" često pokazuju upitnu razinu inteligencije i logičkog zaključivanja, elementarno nepoznavanje fizike, kemije, optike, mehanike i sličnih disciplina, kao i nepoznavanje općih informacija vezanih uz Apollo program.

Evo samo nekih od "argumenata" (u obliku pitanja) vezanih za fotografije, a kojima pobornici teorije urote uglavnom pokušavaju "dokazati" svoje zablude:

"Kako su astronauti mijenjali film na Mjesecu kada su ga ispucali? I koliko su filmova trebali nositi za čitavu misiju? Zato je nemoguće da je to snimano na Mjesecu…"

Kamere koje su astronauti koristili imale su posebne odvojive spremnike za film, napunjene dugačkim filmom koji je omogućavao velik broj ekspozicija (do 200 crno-bijelih ili cca 160 u boji). Nakon što bi se film u jednom spremniku potrošio, jednostavno bi se čitav spremnik zamijenio novim.

"Tvrdi se da je na Mjesecu snimljena gomila fotografija, no na internetu ih je dostupno malo, a one koje su dostupne toliko su kvalitetne da je nemoguće da su snimljene na Mjesecu…"

Tijekom Apollo misija snimljeno je mnogo fotografija, no NASA je u medijima objavila samo one najbolje. Postoji gomila loših fotografija koje su loše kadrirane, loše eksponirane ili čak slučajne i koje su kao takve, sa znanstvene, dokumentarne i estetske strane, potpuno beskorisne i nezanimljive. Kompletan katalog svih fotografija snimljenih za vrijeme trajanja Apollo misija može se naći na internetu.

Apollo Image Atlas 70mm Hasselblad Image Catalog

"Na nekim snimkama križići nisu na pravom mjestu, nekada su ukoso, a na nekim slikama izgledaju kao da se nalaze iza objekata. Sigurno su slike retuširane…"

Križići u aparatu su fiksirani i na svim originalnim snimljenim slikama nalaze se na istom mjestu. Ako križići na nekoj fotografiji nisu "na pravom mjestu" (pomaknuti ili pod kutem), znači da se radi o izrezu iz originalne fotografije. Što se pak tiče križića koji se čine kao da su "iza objekta", radi se o tome da se u osvijetljenoj emulziji filma kod velikog kontrasta aktiviraju i susjedni (neosvijetljeni) fotoosjetljivi elementi, što daje dojam da se tamni objekt na svijetloj podlozi (pogotovo ako je malen) "smanjio" ili "nestao". Ovaj efekt je vrlo izražen kod filmske fotografije.

"Na slikama je nebo crno, ali se ne vide zvijezde! Sigurno zato što je snimano u studiju…"

Za razliku od Zemlje, Mjesec nema atmosferu te je zato nebo na Mjesecu uvijek crno, i na dnevnoj i na noćnoj strani. No na dnevnoj strani, okrenutoj prema Suncu, gdje su astronauti i sletjeli, velika količina svjetlosti koja dolazi od Sunca onemogućava da se vide zvijezde. Upravo zbog dnevne svjetlosti kamere su bile podešene na kratku (dnevnu) ekspoziciju, na kojoj nisu mogle zabilježiti slabi sjaj zvijezda. Postoje snimke novijeg datuma snimljene u Zemljinoj orbiti gdje se na dnevnoj strani zvijezde ne vide. Osim toga, čak i po noći, kada se zvijezde jasno vide na nebu, potrebna je znatno duža ekspozicija da bi ih se zabilježilo na filmu.

"Sjene na nekim fotografijama nisu paralelne! To je sigurno zato što je snimano u studiju s više izvora svjetlosti!"

Sjene na nekim slikama nisu paralelne iz dva razloga. Prvo, zbog same topografije mjesečeve površine. Teren na Mjesecu je izuzetno neravan u usporedbi s npr. biljarskim stolom, a neravan teren uvijek ima utjecaj na duljinu i kut sjena, dajući privid iskrivljenja, izduženja, promjene smjera ili čak nedostatka sjena. Druga stvar je to što neki (širokokutni) objektivi zbog perspektive i distorzije slike mogu na fotografijama dati optičku iluziju da sjene nisu paralelne, iako zapravo jesu. Osim toga, u situacijama kada doista postoji više izvora svjetlosti, nerijetko se iza objekata pojavljuju i višestruke sjene, no takvih sjena na slikama s Mjeseca nema.

"Na jednoj slici se na jednom kamenu jasno vidi slovo ‘C’. To je sigurno označeni rekvizit…"

Na originalnoj fotografiji na tom istom kamenu nema nikakvih "slova". To "slovo C" najvjerojatnije je dlačica ili nekakvo vlakno koje se tamo potkralo prilikom jednog skeniranja filma.

"Ista pozadina se pojavljuje na više fotografija, dok je prednji plan potpuno drugačiji! To je sigurno nacrtana pozadina u studiju…"

Radi se o paralaksi. Paralaksa je pojava gdje se prilikom promjene točke gledišta objekti koji su bliži toj točki doimaju kao da su više promijenili položaj u kadru (ili čak ispali iz kadra) u odnosu na objekte koji su udaljeniji, i koji se zbog velike udaljenosti mogu doimati kao da se nisu uopće pomaknuli.

"Sigurno nisu bili na Mjesecu jer se na nekim fotografijama vidi kako zastava vijori na vjetru, što je nemoguće ako je ova stvarno u vakuumu!"

Kao prvo, zastava ne vijori na vjetru, već je učvršćena na poprečni držač kako bi bila razvijena, a ne visjela poput kakve krpe na štapu. Kao drugo, zastava na fotografijama izgleda kao da vijori samo zato što je izgužvana uslijed postavljanja i manipulacije. Postoje snimke snimljene kratko vrijeme jedna nakon druge koje pokazuju da se zastava uopće ne miče.

"Postoje snimke gdje se jasno vidi da su astronauti u studiju!"

To su snimke s treninga astronauta! Svi astronauti koji su sudjelovali u svemirskom programu Apollo prije odlaska na misije prošli su intenzivan trening kako bi uvježbali korištenje opreme u uvjetima kakvi su se očekivali tijekom misije. Ti treninzi održavali su se i u zatvorenim i na otvorenim prostorima.