Stakleni negativi

Povremeno se među starim stvarima pronađe kakav stari fotoaparat koji je namijenjen snimanju na staklene fotografske ploče, ili pak čitave foto-arhive koje se sastoje samo od staklenih negativa.

Stakleni negativ, odnosno staklena foto-ploča, je tanka staklena ploča izrezana na određenu dimenziju (ima ih od vrlo minijaturnih do vrlo velikih), na koju je navučen foto-osjetljivi sloj, koji je zatim snimljen i razvijen, a nakon čega je na staklu ostala slika u negativu. Iz te slike se kontaktnim kopiranjem ili povećavanjem može napraviti neograničen broj "pozitiva". U današnje vrijeme ih je čak moguće i skenirati.

Stakleni negativi dominirali su od sredine 19. stoljeća pa sve do početka 20. stoljeća; nakon izuma i masovne upotrebe filma, staklene ploče su se počele sve manje koristiti. Danas se više ne koriste, osim od strane pojedinih entuzijasta.

Postoje dva glavna načina na koja se snimalo na staklene ploče, a razlikuju se po vrsti fotoosjetljivog sloja koji se koristio:

Mokri kolodijski postupak

Mokri kolodijski postupak je prvi koji se pojavio i koji je zamijenio tzv. "talbotipiju" (zvanu još i "kalotipija"; gdje se kao nosač negativa umjesto stakla koristio papir).

Jedan od glavnih problema ovog postupka bio je taj što je sve procese stvaranja slike, od oslojavanja staklene ploče fotoosjetljivim kolodijskim slojem, preko snimanja, do razvijanja, trebalo obaviti dok je ploča još bila mokra. To je u najboljem slučaju iznosilo 10-ak minuta, vrlo često i manje.

Zbog toga su fotografi, ako su radili na terenu, morali sa sobom vući kompletni prijenosni foto-studio (tamnu komoru i sve potrebne kemikalije) kako bi na licu mjesta mogli sve obaviti.

Isto tako, jedan od problema predstavljalo je to što je mokri kolodij (kao i njegovi prethodnici - "dagerotipija" i "talbotipija") bio osjetljiv samo na plavo svjetlo, tako da su fotografije često ispadale "nerealne" (npr. plavo nebo s oblacima ili plavi "karirani" stolnjak na slikama uvijek ispadaju jednolično bijeli, dok je odjeća, iako zapravo šarena ili živih boja, na slikama često ispadala crna).

Bilo je pokušaja i da se napravi tzv. "suhi kolodij", a neki od tih pokušaja su čak bili i uspješni. Suhi kolodij je, za razliku od mokrog, omogućavao da se na staklenu ploču snima satima pa čak i danima nakon što je ploča oslojena fotoosjetljivim slojem, dokle god je još bila "vlažna"; iako je s te strane bio praktičniji od mokrog kolodija, suhi kolodij je bio dosta "sporiji" u smislu da ga je trebalo duže eksponirati.

Suhe fotografske ploče

Suhe fotografske ploče pojavile su se kasnije, krajem 19. stoljeća, a umjesto mokrog kolodijskog sloja koristile su sloj na bazi želatine i zapravo se ne razlikuju mnogo od fotografskog filma (zapravo samo u toliko da je fotoosjetljiva emulzija na bazi želatine, umjesto na celuloidnom filmu, navučena na staklenu ploču).

Za razliku od kolodijskih ploča koje su bile osjetljive samo na plavo svjetlo, kasnije su ove ploče bile osjetljive na plavo i zeleno svjetlo (tzv. ortokromatske), pa su davale malo bolju i realniju reprodukciju tonova.

Inače, upravo iz vremena staklenih fotografskih ploča dolazi i onaj stereotipni prikaz fotografa s velikom kamerom na tronožcu (koja ima mijeh), velikom crnom krpom i bljeskalicom koja "eksplodira" (u to doba tada su se koristile "bljeskalice" koje su kao gorivo koristile magnezijev prah koji izgara vrlo blještavim plamenom).

Štoviše, stakleni negativi predstavljali su ogromnu prekretnicu u fotografiji u odnosu na ranije fotografske postupke, jer su, za razliku od "talbotipije"/"kalotipije", omogućili vrlo visoku oštrinu i detalje, a za razliku od "dagerotipije" (koja je omogućavala visoke detalje, ali samo jedan vrlo osjetljiv primjerak), neograničeno umnožavanje kopija. Uz to, bili su stabilan arhivski medij, a neki primjerci očuvanih staklenih negativa stari su i više od 150 godina.