Početničke greške u obradi slika

Obrada digitalne fotografije u nekom od programa za obradu, najčešće "Photoshopu", može se usporediti s razvijanjem klasične filmske fotografije u tamnoj komori. Ona služi tome da bi se u konačnici dobila slika željenog izgleda.

Jednako kao što se nekada u tamnoj komori moglo upropastiti analognu fotografiju tijekom razvijanja, i to na više načina (predugo ili prekratko razvijanje, upotreba papira pogrešne gradacije, kriva temperatura kemikalija i sl.), tako se i digitalna fotografija može upropastiti nepravilnom obradom na računalu. Kod manje iskusnih autora česte su tzv. početničke greške prilikom obrade slika u "Photoshopu", koje se uglavnom mogu svesti na premalo ili previše obrade.

Ovo su neke od najčešćih početničkih "fotošoperskih" grešaka:

Neobrađivanje slike
Korištenje slike onakve kakva je izašla iz aparata. Pojedinci koji zaziru od obrade slike u "Photoshopu" često ne razumiju da je neobrađena slika tek poluproizvod, osobito ako je snimljena u RAW formatu. Uvjereni da se slika ne smije obrađivati, kao rezultat takve "filozofije" često dobivaju fotografije s nedovoljnim kontrastom, ispranim bojama, pogrešnim balansom bijele boje, neravnim horizontom ili neželjenim detaljima u kadru. Sve su to stvari koje se u većini slučajeva mogu jednostavno ispraviti obradom.

Presnimavanje preko originala
Originali se ne diraju. Nikada se ne snima preko originalne datoteke fotografije, tj. one koja je izašla iz aparata. Svaka "dotjerana verzija" obavezno se sprema kao nova datoteka naredbom "save as..." ili "spremi kao...", te se na njoj dalje rade sve naknadne promjene. Original mora ostati "sirov" jer omogućuje da se, u slučaju potrebe, krene ispočetka – bilo ako se u obradi nešto pogriješi, bilo ako se želi imati više verzija iste fotografije. U krajnjem slučaju, izvorna datoteka može poslužiti i kao dokaz autorstva.

Vjerovanje monitoru
Pretpostavka da slika u stvarnosti, kada se ispiše na papir, izgleda jednako kao na monitoru česta je pogreška i recept za razočaranje, osobito ako monitor nije kalibriran. Oni koji se ravnaju isključivo prema prikazu na ekranu često se iznenade kada boje, svjetlina i kontrast na ispisu ne odgovaraju onome što su vidjeli na monitoru. Boje mogu biti pomaknute, a ispis često ispadne pretaman. Prilikom obrade korisno je ravnati se po histogramu, pod uvjetom da ga se zna pravilno protumačiti.

Pretjerani kontrast
Mnogi početnici vole "automatske" opcije obrade, poput naredbi "auto levels" ili "auto contrast", uvjereni da su time postigli najbolji rezultat jer slika na prvi pogled djeluje dojmljivije. No takve opcije često dovode do gubitka detalja u najtamnijim i najsvjetlijim dijelovima fotografije, kao i do smanjenja kvalitete međutonova. Prilikom podešavanja kontrasta, svjetline i zasićenosti boja korisno je oslanjati se na histogram i raditi ručne prilagodbe. Ponekad problem nije u svjetlini ili kontrastu, već u nepravilno podešenim srednjim tonovima.

Nerazlikovanje RGB i CMYK sustava boja
Kod kolor fotografija RGB i CMYK predstavljaju dva različita načina miješanja boja. Fotoaparati snimaju u RGB modu, a i monitori prikazuju sliku u RGB sustavu. Međutim, za profesionalni tisak često je potreban CMYK zapis. Ako se fotografija šalje u tiskaru, potrebno je provjeriti tehničke zahtjeve i po potrebi pripremiti datoteku u odgovarajućem formatu boja. Nerazumijevanje razlike između ova dva sustava može dovesti do neželjenih promjena u bojama prilikom ispisa.

Crno-bijela konverzija
Kod pretvaranja kolor fotografije u crno-bijelu, česta je praksa jednostavno prebacivanje slike u "grayscale" ili korištenje opcije "desaturate". Iako takav postupak funkcionira, daje vrlo ograničenu kontrolu nad konačnim rezultatom. Mnogo bolji pristup je korištenje alata poput "channel mixer" ili "gradient map", koji omogućuju preciznije upravljanje tonalitetom i kontrastom pojedinih boja u crno-bijeloj verziji.

Pretjerano izrezivanje i povećavanje
Ova praksa ponekad se naziva i "mesarenje" – iz fotografije se izrezuje mali detalj, a zatim se taj izrez pokušava povećati na dimenzije originala. Problem je u tome što pri velikim povećanjima slika gubi oštrinu i detalje jer računalo mora interpolacijom nadomjestiti piksele koji ne postoje. Što je povećanje veće, to je gubitak kvalitete izraženiji.

Pretjerano izoštravanje
Oštrina je poželjna, ali samo do određene granice. Zbog prirode fotoaparata, objektiva ili nestabilnosti prilikom snimanja, fotografije ponekad mogu djelovati blago mutno, pa se naknadno izoštravaju. No pretjerano izoštravanje, odnosno "šarpanje", može dovesti do pojave neželjenih obruba oko objekata, tzv. halo efekata, te pojačavanja šuma i zrnatosti na slici.

Ubacivanje "umjetničkih" filtera
Korištenjem raznih "kreativnih" filtera neki autori pokušavaju fotografiji dati umjetnički dojam. Međutim, filter sam po sebi ne može nadoknaditi nedostatke u kompoziciji, svjetlu ili ideji. Pretjerana i nekritična upotreba efekata često rezultira suprotnim učinkom i odvlači pažnju od same fotografije.

Zaključak
Obrada fotografije je završna faza fotografskog procesa. Kao što su fotografi u doba filma oblikovali sliku u tamnoj komori, tako se danas završni izgled digitalne fotografije oblikuje na računalu. Razlika između manje i više iskusnog autora ne leži u samom korištenju alata, nego u razumijevanju i mjeri. Cilj obrade nije pokazati što sve program za obradu može, već naglasiti ono što fotografija već nosi u sebi.