Quis custodiet ipsos custodes?

Tko čuva čuvare?

Ovo se pitanje s pravom postavlja u svim situacijama kada oni koji bi trebali održavati red i mir - policija i zaštitari - svojim postupcima čine upravo suprotno. Drugim riječima, kada sami izazivaju ili dodatno potiču napetost u nekoj situaciji, ponekad i u nadi da će doći do nereda. Razlog za takvo ponašanje često je vrlo banalan: stvoriti si "posao" i pokušati uvjeriti sebe i druge da se time zapravo smanjuje kriminalitet i povećava sigurnost.

Policajci i zaštitari bi se tijekom obnašanja službene dužnosti - a svakako i izvan službe - trebali strogo pridržavati zakona koje štite, provode i koji im daju određene ovlasti. No u praksi stvari ponekad nisu onakve kakvima bi trebale biti.

Kao što u svakom žitu ima kukolja, tako i u policiji i zaštitarskim službama postoje pojedinci koji smatraju da su, samim time što nose uniformu, njihove odluke iznad zakona, a oni sami nedodirljivi. Upravo takvi pojedinci često i sami provociraju situacije u kojima, kako bi se narodski reklo "zaj***vaju nekoga zato što mogu, a ne zato što je to stvarno potrebno".

Prekoračenje ovlasti službenih osoba može uključivati čitav niz postupaka: od provokacija, verbalnog zastrašivanja i prijetnji nasiljem, preko bezrazložnog uhićenja (odnosno privođenja nasumce odabrane osobe samo da bi se nekoga uhitilo), pa sve do uporabe fizičke sile i drugih sredstava prisile kada to nije potrebno za samoobranu ili privođenje. U takvim slučajevima često dolazi do prekoračenja nužne obrane, a ponekad i do otvorenog fizičkog zlostavljanja osoba koje uopće ne predstavljaju ugrozu niti pružaju otpor.

Iako je posao policajaca i zaštitara često vrlo stresan te uključuje rizik i rad pod velikim pritiskom, "gubljenje živaca" ni po jednom zakonu nije opravdan razlog za primjenu policijskih ovlasti. Štoviše, upravo takvo stanje često dovodi do njihovog prekoračenja. Ako netko prečesto pod pritiskom gubi kontrolu nad sobom, logično je postaviti pitanje što osoba s takvim problemima kontrole impulsa uopće radi u policijskoj ili zaštitarskoj službi. Takva osoba, naime, predstavlja potencijalnu opasnost za okolinu.

Na prosvjedima i sličnim događajima visokog rizika (npr. na nogometnim utakmicama) policija redovito snima situaciju vlastitim kamerama kako bi kasnije lakše identificirala eventualne izgrednike. No čini se da u trenutku kada akcija započne, snimanje često prestaje. Slična je situacija i s nadzornim kamerama na javnim mjestima: kada dođe do navodnog prekoračenja ovlasti, nerijetko se naknadno utvrdi da je baš tada ključna kamera bila "pokvarena" ili "isključena zbog održavanja".

Zbog toga je često jedini pouzdan način dokumentiranja takvih situacija snimka koju napravi slučajni prolaznik ili novinar fotoaparatom ili video kamerom. Štoviše, čini se da se stegovni postupci protiv službenih osoba pokreću gotovo isključivo u slučajevima kada postoji video snimka incidenta koja procuri u javnost i kada događaj završi u medijima.

Takva situacija dovela je do toga da se u nekim državama, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, povremeno pojavljuju inicijative iz policijskih krugova za donošenje zakona koji bi snimanje policijskog postupanja i policijskih službenika proglasili kaznenim djelom, a kao službeni razlog najčešće se navodi "njihova sigurnost". No stvarni motiv često je pokušaj sprječavanja građana da dokumentiraju eventualna prekoračenja ovlasti, te istovremeno potencijalna kriminalizacija što većeg broja ljudi.

Evo samo par poznatijih slučajeva prekoračenja ovlasti koji su zabilježeni kamerom i za koje javnost vrlo vjerojatno nikada ne bi ni saznala da snimke nisu postojale:

• U Velikoj Britaniji zabilježen je incident u kojem je tijekom prosvjeda prolaznik, na putu kući, prolazio pokraj policijskog kordona. Jedan policajac udario ga je s leđa i srušio na tlo bez ikakvog vidljivog razloga. Riječ je o slučaju Iana Tomlinsona, koji je nekoliko minuta nakon toga preminuo.
• U Hrvatskoj je na jednom prosvjedu policija uhitila fotoreportera agencije AFP. Na video snimci drugog snimatelja vidi se kako policajac reporteru govori da "smeta", dok drugi policajac prijeti snimatelju uhićenjem ako se ne makne. Kasnije je službeno objašnjenje policije glasilo da je reporter uhićen "radi vlastite sigurnosti".

Posljednjih godina počelo se događati i to da se pojedini policajci, zaštitari ili druge službene osobe, u nastojanju da obeshrabre ili spriječe snimanje svojih postupanja, pozivaju na GDPR (Opću uredbu o zaštiti podataka). Pri tome tvrde kako je njihovo snimanje "protuzakonito" jer se radi o "osobnim podacima", iako za to nema pravne osnove, jer po samom GDPR-u i sudskoj praksi, postoji legitiman javni interes za dokumentiranje postupanja službenih osoba.

U nekim državama su čak uvedeni tzv. "bodycamovi", odnosno kamere koje policijski i drugi službenici nose na uniformi i koje snimaju njihova postupanja, kako bi snimka pružila objektivan zapis događaja koji može zaštititi i građane od eventualnog prekoračenja ovlasti, ali i same policajce od neutemeljenih optužbi. Iako su iskustva pokazala da sama činjenica da se događaj snima često dovodi do smirivanja situacije i profesionalnijeg ponašanja svih uključenih strana, stvarna  učinkovitost takvog sustava može biti upitna ako službenik može samostalno odlučiti kada će uključiti ili isključiti kameru, a što opet otvara prostor za eventualnu manipulaciju.

Upravo zato video snimke i fotografije koje snime prolaznici, novinari ili drugi svjedoci događaja, često predstavljaju jedan od rijetkih načina na koji javnost može dobiti objektivan uvid u ono što se doista dogodilo. U vremenu kada gotovo svatko u džepu nosi pametni telefon s kamerom, mogućnost dokumentiranja spornih situacija postala je važan oblik društvene kontrole nad službenicima institucija koji raspolažu značajnim ovlastima.